Ljeto službeno još nije gotovo. Ima još nekoliko dana do 23. rujna, kada će kalendarski napraviti mjesta jeseni.
Ali priroda ne čeka kalendar, već nam sama polako daje do znanja da se ljeto polako ispraća.
Jutra su svježija, večeri više nisu one tople ljetne večeri koje su pozivale da se ostane vani do kasno.
Temperature su ugodnije, a ono teško, gotovo neizdrživo ljetno sunce polako gubi svoju snagu.
I lišće se mijenja.
Jesen još uvijek nije obojila sve pred sobom, ali poneki list već je požutio i pao.
Kao da priroda polako spušta zastor na još jedno ljeto.
Vrtovi daju posljednje plodove
Na seoskim imanjima to se možda najbolje vidi.
Rajčice su pri kraju, vrtovi više nemaju onu raskoš kojom su nas častili tijekom ljeta. Ono što je ostalo polako se bere, sprema i pretvara u zimnicu.
Po tlu su se razasuli orasi.
Jabuke su popadale pod krošnjama, neke još čekaju ruku koja će ih pokupiti, a neke će jednostavno ostati zemlji.
Kukuruz je odavno dozrio. Negdje je berba već krenula, negdje će tek početi.
A vinogradi?
Već su uglavnom pobrani.
Grožđe je svoje odradilo. Ljetno sunce pretvorilo ga je u slatke plodove, a ljudi su ga sada spremili u bačve, demižone i podrume, gdje će vrijeme napraviti ono što najbolje zna.
Ipak, nešto je lijepo u kraju ljeta
Možda nas kraj ljeta pomalo rastužuje.
Jer s njim odlaze dugi dani, bezbrižne večeri, miris pokošene trave, bosonogo hodanje po travi, kupanje i ono posebno osjećanje da pred nama ima još toliko vremena.
A onda shvatimo da vremena ipak nema beskonačno.
Sve prolazi.
Ljeto će proći. Proći će i ova jesen. Doći će zima, pa novo proljeće, pa opet jedno novo ljeto.
Priroda nas tome svake godine iznova uči.
Jesen nije kraj. Ona je samo nova boja.
I zato, koliko god nam je pomalo otužno ispratiti ljeto, jesen ima svoje čari.
Doći će njezine magle, miris mokre zemlje, kesteni, bundeve, kukuruzovina, hladnija jutra i prve zime u zraku.
A onda će priroda napraviti ono što svake godine napravi najbolje – promijenit će boje.
Ništa ne traje zauvijek
