Bilogora iz visine, pod snježnim pokrivačem, pokazuje se jasnije nego u drugim godišnjim dobima.
Bjelina naglašava reljef brežuljaka, a šuma, iako gusta i kontinuirana, odozgo djeluje prozračnije i preglednije. Snijeg otkriva strukturu krajolika i odnose unutar prostora koji se u zelenilu često ne vide.
Fotografije snimljene iz zraka, objektivom Štefana Brajkovića, bilježe Bilogoru u trenutku zimske tišine. Putovi koji se tijekom godine stapaju s okolišem sada su vidljivi, linije terena jasnije su istaknute, a šumski pokrov postaje čitljiviji oku. Iako šuma nije rijetka, pogled odozgo omogućuje drukčije razumijevanje njezine gustoće i rasporeda.
Iz ove perspektive jasno se vidi pitom karakter Bilogore. Riječ je o prostranom, blago oblikovanom gorju koje ne dominira prostorom, već se s njim prirodno povezuje. Kao jedno od najnižih hrvatskih gorja, Bilogora svoju vrijednost ne temelji na visini, nego na širini, kontinuitetu i osjećaju otvorenosti.
To je područje koje je dom brojnim životinjama, čiji se tragovi zimi povremeno uočavaju u snijegu, ali i ljudima koji ovdje žive u dugotrajnom suživotu s krajolikom. Odnos između šume, zemlje i naselja vidljiv je i iz zraka, bez potrebe za dodatnim tumačenjem.
Ove fotografije nude pogled na Bilogoru kao cjelinu. One ne romantiziraju prostor, već ga prikazuju takvim kakav jest — smiren, uređen i trajan, u svojoj jednostavnosti i mjeri. (ika)
