Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
– Gdje si našao tog vrganja? — pitanje koje gljivaru može zvučati kao svetogrđe.
– Eee… u šumi – uz osmijeh će odgovoriti, ali preciznije informacije najčešće neće dati. I tu priča staje.
Željko Jukić, čitatelj Regionalnog portala Bjelovar.live i zaljubljenik u bilogorske šume, opet se može pohvaliti vrganjem iz snova, barem sudeći po fotografiji koju je objavio na svom Facebook profilu.
No, gdje je točno pronašao tu šumsku poslasticu – to ostaje misterij. Nije nam želio otkriti lokaciju, i zapravo nije jedini. Štoviše, među beračima gljiva to je gotovo pa nepisano pravilo – šutnja o mikrolokacijama.
Ali zašto?
Šuma ima u izobilju, ali informacije su rijetke
Iako se često čuje da ”gljiva ima ove godine kao u priči”, pogotovo nakon kišnog razdoblja, istinski znalci znaju da do pravih mjesta ne dolazi slučajno.
Ponekad su za to potrebne godine iskustva, promatranja, bilježenja i – naravno – hodanja.
Kad se jednom pronađe ”zlatna žila”, berači pomalo sebično postaju njezinim čuvarom, a ta mikrolokacija postaje gotovo osobna tajna, svojevrsna Omerta, kao neka svetinja.
Sebičnost ili šumska mudrost?
Na prvu, možda se čini da je riječ o sebičnosti. No, ako malo dublje zagrebemo, to je često i čin samoodržanja.
Otkrivanjem lokacije riskiraš da će je preplaviti drugi berači, neki od njih možda neiskusni ili nepažljivi prema prirodi.
U najgorem slučaju – mogli bi poharati područje, pokupiti i ono što još nije dozrelo, gaziti micelij i uništiti ono što je priroda godinama pažljivo čuvala.
Nevidljiva karta u glavi
Iskusni berači imaju vlastite ”karte” u glavi. Znaju gdje je hladovina, gdje sunce najprije zagrije tlo, gdje raste bukva, gdje hrast, a gdje je mahovina uvijek vlažna.
I na temelju tih znakova odlučuju kada i kamo krenuti.
I to nije znanje koje se dijeli olako. Kao što ribolovci ne otkrivaju gdje najbolje grizu ribe, tako ni gljivari ne govore gdje niču vrganji.
Odlazak u gljive više je od puke berbe
Na kraju je važno spomenuti kako je za mnoge pronalazak gljive više od same berbe.
To je osjećaj povezanosti s prirodom, tišina šume i veliko uzbuđenje kada u lišću napokon ugledaš poznati oblik.
I baš zato je to, recimo to tako, intiman trenutak. Nešto što se ne dijeli javno, nego se možda, u najboljem slučaju, šapne pouzdanom prijatelju.
Ako i to.
Zato kada idući put ugledate fotografiju prekrasnog vrganja i ako vam vlasnik iste ne želi otkriti lokaciju, ne uzimajte si to k srcu.
Samo ste naletjeli na još jednog čuvara šumske tajne.
