Piše: Željko Brkić
Baš nekako u vrijeme dok su s respiratora skidali beživotno tijelo našeg kolege novinara Željka Matića, u Belgiji su pakirali prvu pošiljku cjepiva protiv COVIDA-19. Sudbina je htjela da jedan od posljednjih Matićevih gostiju u njegovoj emisiji na lokalnoj zagrebačkoj televiziji bude predstavnik skupine koji tvrdi kako se prenaglašava opasnost od pandemije, da je korona novinarski virus i slično, da bi negdje oko Božića rekao kako je broj umrlih zapravo dobra vijest jer je ovih blagdana umrlo manje ljudi nego inače.
U emisiji nisu nosili maske i otvaranje etera takvim ljudima u skladu je s Matićevim poimanjem slobode novinarstva i prava svih na iznošenje svojih stavova. U kasnijim emisijama nosio je masku, ali, na žalost, postao je jedna od žrtava komplikacija uzrokovana baš tim virusom i na svojoj koži osjetio kako se ne radi o bezazlenoj bolesti koju preuveličavaju vlast i mediji.
Ovih je dana to isto cjepivo napokon stiglo u Hrvatsku, prve doze ubrizgavaju se najugroženijima, a bitka oko valoriziranja opasnosti pandemije i njegovog slamanja upravo cijepljenjem, ne jenjava. Cijepiti se ili ne, to je pitanje.
Vlada je, poput drugih europskih zemalja, krenula u kampanju besplatnog cijepljenja po principu dobrovoljnosti. Sloganom cilja na empatiju vjerujući da je ljudima više stalo do drugih nego do sebe. Teško u ovom svijetu gdje su sve vrijednosti poremećene i u središtu su novac, ego, osobni probitak, ali baš da vidimo.
U svakom slučaju, cijepljenje je slobodan izbor. U mladoj hrvatskoj demokraciji nebrojeno smo puta dokazali da se sa slobodom baš i ne snalazimo. Mnogima nije jasna ni primarna definicija slobode koja je ograničena jedino slobodom drugih. Može li se pod slobodom drugih pojmiti pravo na zdravlje? Vjerojatno da, ali ako pojedinci i skupine virus ne pojme kao opasan i smrtonosan onda ne pridržavanjem propisanih mjera i u krajnjoj liniji, odbijanjem cjepiva, ne ugrožavaju nikoga.
Vladi na ruku ide Crkva ili barem veći dio biskupa koji pozivaju na cijepljenje, a ”ovce idu tamo gdje pokazuje pastirov štap”. Mnogima ni to neće biti dostatno za odluku jer nemaju dovoljno informacija ili pak imaju previše (dez)informacija koje mediji ispaljuju bez ikakvih provjera. Slobodni građani su zbunjeni, trebaju sami donijeti odluku na temelju činjenica koje ne razumiju, bombardirani kampanjom i antikampanjom.
I što tamo čuju: cijepljenje je jedini način da steknemo imunitet, ako nas se cijepi dovoljan broj steći ćemo kolektivni imunitet i zaustaviti pandemiju, ne samo u općini, gradu, državi već i u svijetu…, a na drugoj strani: cjepivo nije provjereno, ni sami liječnici se ne žele cijepiti, stvoren je mit o opakoj bolesti da bi farmaceutske tvrtke mogle zaraditi milijarde…
I kako se onda odlučiti između istine, poluistine, laži… Kako prepoznati vijest od lažne vijesti? OK, svi znamo da je manageru u farmaceutskoj tvrtki od milijun života važnije milijun dolara, ali ovog puta, sinergija znanosti i industrije postigla je nevjerojatan uspjeh u najkraćem vremenu. Stvoreno je cjepivo.
Čitamo i slušamo svjedočenja raznih ljudi među kojima i naših znanaca da korona baš i nije samo ”malo jača gripa”. Jedan mi se prijatelj nakon desetodnevne borbe s temperaturom i malaksalošću požalio kako ima nevjerojatnu nuspojavu: nakon što je ozdravio više mu ne paše vino, a pola litre tog dragocjenog napitka bila mu je dnevna doza.
Pravo na izbor veliko je demokratsko postignuće. Svojevremeno je, nakon što je tadašnja TV Zagreb uvela drugi program, jedan suprug gađao sjekirom ženu jer je ona htjela gledati seriju, a on utakmicu. Tada je novinar zaključio kako uvođenje drugog programa baš i nije najbolja ideja. Danas bi napisao da pravo na izbor nije za svakoga.
