Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
Dok većina djece njegove dobi tek traži svoj put, Jan Furmek iz Milaševca kraj Čazme već zna što želi.
Ovaj devetogodišnjak ne sanja slavu radi slave. Sanja ono što svaki pravi sportaš sanja — postolje, hrvatsku zastavu i himnu.
U svijetu u kojem djeca često brzo odustaju, mijenjaju interese i traže ono što je lakše, postoje i ona druga djeca.
Djeca koja u sebi imaju nešto posebno.
Nešto što se ne može kupiti, ne može naučiti preko noći i ne može glumiti, a to je – karakter.
A upravo to, uz talent, upornost i nevjerojatnu želju za uspjehom, već sada nosi mali Jan Furmek, dječak iz Milaševca kraj Čazme, koji je prije samo nekoliko dana napunio 9 godina, a iza sebe već ima rezultate zbog kojih ga se s pravom može nazvati jednim od najljepših mladih sportskih priča našeg kraja.
Jan nije samo dječak koji osvaja medalje. On je dječak koji zna sanjati veliko.
Od malih nogu — veliki snovi
Postoje sportaši koji pobjeđuju zato što su talentirani, a postoje i oni koji pobjeđuju zato što, uz talent, imaju i ono najvažnije — srce.
Kod Jana se to vidi odmah.
Način na koji trenira, način na koji se bori, način na koji izlazi na strunjaču… sve odaje dijete koje ne dolazi ”samo probati”, nego dijete koje već sada razumije da se velike stvari ne događaju slučajno.
Njegov put možda je tek počeo, ali ono što je do sada pokazao govori da se ovdje ne radi o prolaznoj dječjoj fazi, nego o pravoj sportskoj priči koja raste pred našim očima.
Iako njegov sport možda nije među najpopularnijima i ne puni svakodnevno naslovnice, ono što Jan radi u njemu itekako zaslužuje poštovanje.
Jer hrvanje ne oprašta ništa. Ne oprašta manjak fokusa. Ne oprašta strah. Ne oprašta nedostatak volje.
Iako još dječak, Jan na strunjači pokazuje upravo ono što rade oni najveći — bori se do kraja.
Dječak koji ne ide kući praznih ruku
Njegova priča dobila je svoje prve velike obrise 8. lipnja 2025. godine, kada je na regionalnom turniru u Petrinji, u svom prvom nastupu, osvojio zlatnu medalju.
Za nekoga bi to bio lijep početak.
Za Jana, bio je to tek prvi znak da je pred njim nešto puno veće.
Samo nekoliko tjedana kasnije, 21. lipnja, na međunarodnom turniru u Gospiću osvaja broncu, a zatim u 2026. godini kreće ono što više nitko ne može nazvati slučajnošću.
Prve veljače ponovno uzima zlato, prvog ožujka postaje prvak Grada Zagreba i Zagrebačke županije, potom 8. ožujka na međunarodnom turniru ”Zlatni pijetao” u Koprivnici osvaja broncu, a nakon toga 22. ožujka ponovno se penje na najviše mjesto i uzima zlato.
A onda, kao potvrda svega, dolazi još jedan veliki trenutak.
Na regionalnom prvenstvu u Petrinji 28. ožujka Jan na kojem je nastupio prvi put, osvaja zlatnu medalju.
No, možda od svih tih medalja postoji jedan detalj koji još bolje opisuje tko je Jan.
Sa svakog natjecanja na kojem je nastupio, Jan je kući donio medalju.
I to nije samo statistika. To je znak da pred sobom imamo dijete koje ne izlazi na borilište da bi ”sudjelovalo”, nego da bi ostavilo srce, dalo sve od sebe i pomaknulo vlastite granice.
Ne stvara se šampion samo talentom
U sportu je talent dar.
Ali sam po sebi — nije dovoljan.
Jer između talenta i uspjeha uvijek stoje iste stvari: rad, disciplina, odricanje, karakter i volja da nastaviš i onda kad je teško.
Kod Jana je možda najposebnije upravo to što se i u tim malim godinama već vidi koliko ozbiljno pristupa svemu što radi.
To nije samo dječja razigranost. To je ona posebna sportska glad koju treneri odmah prepoznaju.
Glad za učenjem.
Glad za napretkom.
Glad za pobjedom.
A kad se takva glad spoji s talentom — onda nastaju priče koje vrijedi pratiti od samog početka.
Ponos kluba, ponos kraja
Jan s velikim ponosom nosi boje Hrvačkog kluba Dugo Selo, kluba koji iz godine u godinu pokazuje koliko kvalitetno radi s mladim sportašima.
Upravo u tom okruženju Jan raste, uči i iz natjecanja u natjecanje postaje sve sigurniji, čvršći i zreliji.
Uz njega, u istom klubu nastupaju i njegov brat Ivano, kao i kolega iz Čazme Luka Mijatović, koji također ostvaruju lijepe rezultate i osvajaju medalje.
No Jan u ovom trenutku ipak djeluje kao dječak koji u sebi nosi nešto više od samog talenta.
Nosi onu rijetku kombinaciju zbog koje ljudi već sada zastanu i kažu: ”Ovo dijete bi jednog dana moglo daleko dogurati.”
I to nije mala stvar.
Jer za jednu malu sredinu poput Milaševca i Čazme, ovakva priča znači puno više od sportskog rezultata.
To je poruka drugoj djeci. To je ponos roditeljima. To je nada svakome tko vjeruje da se i iz malih mjesta mogu roditi velike sportske priče.
Vukovi su ostavili srce na strunjači
Da Jan nije samo dio lijepe individualne priče, nego i jednog ozbiljnog sportskog kolektiva, pokazalo je i Regionalno prvenstvo središnje regije HHS-a u uzrastu mlađih dječaka.
Tamo su ”Vukovi” iz Hrvačkog kluba Dugo Selo pokazali snagu, karakter i zajedništvo te potpuno zasluženo osvojili ekipni naslov regionalnih prvaka.
Uz veliki ekipni pehar, kući su donijeli čak 19 medalja, još jednom potvrdivši da klub raste na zdravim temeljima i stvara novu generaciju boraca.
A među njima je i Jan — mali dječak velikih očiju i još većih snova.
Njegovi ponosni roditelji kažu da je Jan tvrdoglav, no s druge strane vrlo umiljat i dobar, a hrvanje je prije godinu i pol dana upoznao uz najstarijeg brata Ivana.
– Voli se družiti te ga sva djeca vole u školi i na sportu. Ide u 2 razred i odličan je učenik – kazali su nam njegovi roditelji.
Neke se priče jednostavno osjete
Postoje sportske priče koje su lijepe dok traju, a postoje i one za koje već na početku osjetiš da bi jednog dana mogle postati velike.
Janova je upravo takva.
Jer ovdje nije riječ samo o medaljama, peharima i rezultatima.
Ovdje je riječ o jednom djetetu koje je već sada pronašlo ono što mnoga djeca traže godinama — svoj put, svoj cilj i svoj san.
A kad dijete od 9 godina zna da jednog dana želi stajati pod hrvatskom zastavom i slušati himnu, onda to više nije samo simpatična želja.
Onda to postaje obećanje samome sebi. I možda upravo zato ova priča toliko dira.
Jer Jan Furmek danas možda jest samo mali dječak iz Milaševca, ali po načinu na koji sanja, trenira, bori se i pobjeđuje — u njemu već sada živi nešto veliko.
Možda budući prvak.
Možda budući reprezentativac.Možda jednog dana i ono dijete koje će stvarno stajati na postolju, pod hrvatskom zastavom, dok svira himna.
A ako se to jednom dogodi, oni koji ga danas gledaju moći će reći samo jedno: ”Znali smo!”
