Piše: Goran Matejak, audiofil i veliki zaljubljenik u glazbu
Bio sam premlad da ih uhvatim u stvarnom vremenu, premlad da gledam kako se šezdesete ruše same u sebe, premlad da shvatim što to znači kad se netko raspadne na pozornici, pred svijetom i samim sobom.
Jim Morrison je umro četiri godine prije nego što sam uopće bio sposoban razlikovati buku od glazbe, a The Doors su već bili mit, fotografija u crno-bijelom, priča koju su stariji pričali sa smiješkom i sjenom nečeg izgubljenog u glasu.
Ali Doorsi su, paradoksalno, došli meni – kao da su preskočili desetljeća i sjeli mi u sobu dok sam još klinac prevrtao ploče i gledao omote s pogledom koji nije znao što traži, ali je znao da traži nešto.
I to nešto bio je Morrisonov pogled. Ta mješavina oholosti i slabosti, sjaja i praznine. Taj pogled koji nije tražio da ga razumiješ – samo da ga vidiš.
A kad ga jednom vidiš, nema natrag.
Možda je to najtočnije što se može reći o The Doorsima – nema nazad.
Jednom kad ti uđu pod kožu, više ne možeš slušati muziku na isti način. Ne možeš gledati na tekstove kao na nešto što ”samo ide uz pjesmu”.
Kod njih je sve bilo poziv, ali i izazov – slušaj nas, ali ako slušaš, nemoj se izvući samo s ”sviđa mi se rif”.
Njihova glazba bila je labirint, a ne poziv na ples. Ili ako i jest, onda je to bio ples po ivici – tamo gdje se strast i propast jedva razlikuju.
Odrastanje u 80-ima
Odrastanje u osamdesetima značilo je gomilu plastike, lakih rifova, sintesajzera, sve te šarene zavjese koje su imale više stila nego sadržaja.
I onda dođeš do The Doorsa – benda koji nikad nije ni pokušavao biti ”cool” u pop smislu.
Oni su bili nešto drugo. Možda više kazalište nego bend. Možda više putovanje nego muzika. Kad sam ih počeo slušati, imao sam osjećaj da nisu samo svirali pjesme, nego prizivali duhove, da Morrison nije pjevao nego dozivao neku unutarnju istinu koja mu se gadila, ali ju je morao reći.
I sve to u pratnji benda koji nije bio običan rock trio s frontmenom, nego gotovo jazz sastav s klavijaturistom koji je vodio melodiju, gitaristom koji nikad nije igrao na ego, i bubnjarem koji je znao svirati tišinu jednako dobro kao i ritam.
Moj prvi susret s njima bio je polovicom osamdesetih, ali film Stoneov ”The Doors” iz 1991. me uveo u cijeli jedan osjećaj – osjećaj slobode koja ne zna granice, osjećaj destrukcije koja je previše lijepa da bi se odmah prepoznala kao tragična.
U tom filmu Val Kilmer možda i nije bio Jim Morrison, ali je bio moj most prema njemu. Kasnije sam otkrio koliko je istine, a koliko mita u svemu tome – i zapravo mi više nije bilo ni važno. Doorsi su već tada bili unutra. Nisam ih nikad vidio uživo, nisam mogao, ali u svakom preslušavanju osjećao sam se kao da sjedim u nekoj uskoj dvorani, gdje klavir svira hipnotički uvod u ”Riders on the Storm”, a glas koji dolazi iz mraka pita – ”Do you know we are being led to slaughters by placid admirals and that fat slow generals are getting obscene on young blood?”
To nije samo poezija. To je upozorenje. To je zrcalo.
”People are strange”
U vrijeme kad su me drugi bendovi osvajali s gitarama, Doorsi su me razoružavali s tekstovima. Nije me fasciniralo što su bili “drugačiji” – fasciniralo me to što su, čini se, bili potpuno nesvjesni koliko su opasni. Njihove pjesme su bile bombe u riječima. “The End” je bila mini-apokalipsa, “When the Music’s Over” bio je requiem za cijelu generaciju, a “People Are Strange” – pa to je bio moj prvi pravi identifikacijski trenutak u muzici. Nisam znao objasniti zašto, ali kad bi ta pjesma krenula, znao sam da se netko negdje osjećao kao ja – čudno, nepovezano, a ipak nevjerojatno živo.
Kao klinac iz bivše Jugoslavije, gdje su vrata često bila zatvorena – politički, kulturno, emocionalno – The Doors su bili jedan od prvih bendova koji su mi ih otvorili. Ne samo vrata zapadne kulture, nego vrata mene samog. S njima sam prvi put sjeo za stol s vlastitim strahovima, prvi put prepoznao da je tuga također legitimna boja u glazbi, da ludilo nije uvijek za izbjeći nego ponekad za poslušati. Da ono što nas najviše plaši može biti i ono što nas najviše oslobađa.
I to je temelj ovog eseja. Ne pišem ga kao muzički kritičar, ni kao povjesničar. Pišem ga kao netko kome su The Doors ušli u život nenajavljeno, ali su ostali zauvijek. Pišem ga iz osobne zahvalnosti, iz unutarnje potrebe da zabilježim koliko mi znače, koliko sam iz njih naučio, i koliko još uvijek otkrivam svaki put kad ih slušam. Jer The Doors nisu samo bend koji slušaš – oni su bend kojeg otključavaš. I uvijek iza tih vrata ima još jedno.
Diskografija kao priča: Album po album, faza po faza
Diskografski put The Doorsa nije dug, ali je nevjerojatno zgusnut – u samo šest studijskih albuma, i nekoliko snažnih live izdanja, zabilježili su sve: uspon, ekstazu, sumnju, kaos, povratak korijenima i konačni oproštaj. U ovom dijelu eseja prolazim kroz svaki album ne samo kao slušatelj, nego kao netko tko ih je kroz godine drugačije razumijevao – jer se i sam mijenjao.
The Doors (1967)
Prvi album. Prvi udarac. Prva vrata.
Kad sam prvi put čuo uvod u “Break On Through (To the Other Side)”, osjetio sam da više nema povratka. Ta pjesma ne započinje – ona eruptira. Doorsi se nisu predstavili svijetu, oni su ga presjekli napola. Album je mračan, hipnotičan, ali i nevjerojatno zreo za debitantsko izdanje. “Light My Fire” je možda bila vrata prema mainstreamu, ali “The End” je ono zbog čega sam se zadržao. Dvanaest minuta čiste psihoanalize, bez filtera, bez kompromisa. To nije samo pjesma – to je pad kroz vlastiti um.
Rayovo sviranje klavijatura – to je bila magija koja drži cijeli svijet The Doorsa na okupu. Robbyjev gitarski stil, bez buke i pompe, ali toliko izražajan, gotovo kao slide-blues iz druge dimenzije. Densmoreov bubanj je bio puls benda – a Morrison… on nije bio pjevač. Bio je prorok, propovjednik, pijani pjesnik. Ne volim kad se koristi riječ “šaman” olako, ali ovdje – ona ima težinu.
Strange Days (1967)
Ako je prvi album bio otkriće, ovaj je bio duboko uranjanje. “Strange Days” i “People Are Strange” su me kao tinejdžera pogodile ravno u srž. Svijet je doista bio čudan, a ja sam se često osjećao kao uljez. Ovdje su Doorsi otišli još dublje u introspekciju, paranoju i atmosferu urbanog ludila. “When the Music’s Over” – to nije samo pjesma, to je monolit. Ponekad sam tu stvar puštao kasno navečer, u mraku, s pitanjem: je li glazba stvarno gotova? I što ako jest?
Album ima klaustrofobičan osjećaj – kao da si zatvoren u sobi bez prozora, ali s ogledalima na svim zidovima. I svako ogledalo pokazuje drugog tebe.
Waiting for the Sun (1968)
Najnježniji album Doorsa – barem na površini. Ima pjesama koje gotovo zvuče pristupačno (“Hello, I Love You”, “Love Street”), ali to je samo privid. Jer “Not to Touch the Earth” i “Five to One” ruše sve što su prije izgradili. Pjesma “Five to One” mi je uvijek zvučala kao prijetnja. Kao da netko najavljuje rat, ali ne znaš tko je neprijatelj. Morrison je ovdje već više figura nego čovjek. Polako se odvaja od realnog, ulazi u mit.
Zanimljivo je da naslovna pjesma “Waiting for the Sun” nije ni na ovom albumu – tek će se pojaviti na idućem. To je tipičan Doorsi potez – nikad ne ideš pravocrtno.
The Soft Parade (1969)
Najkontroverzniji album, i najneujednačeniji. Ali ne nužno u lošem smislu. Ovdje Doorsi prvi (i zadnji) put uvode orkestracije, limene puhače – i na prvu, to djeluje kao izdaja psihodelije. Ali kad sam se naviknuo, shvatio sam da je i to Morrison – pokušaj da se iskorači, da se stvori nešto izvan dotad poznatog obrasca.
“Touch Me” je hit, ali mene više dira “Wild Child” i čudnovati naslovni track “The Soft Parade”. U njemu Morrison recitira: “You cannot petition the Lord with prayer!” – i ja sam znao da taj čovjek nikad nije tražio oprost. Ovaj album je kaotičan, ali pravi dokument jednog benda koji pokušava preživjeti vlastitu slavu.
Morrison Hotel (1970)
Povratak rocku. Povratak bluzu. Povratak zemlji. “Roadhouse Blues” je pjesma koju sam pustio stotine puta u autu – sviraš je kad ti ide dobro, ali i kad si slomljen. Jer to je pjesma o preživljavanju, ne o uspjehu. “Peace Frog” je funky koliko Doorsi mogu biti, ali opet s tekstom koji priziva krvave ulice i političko nasilje. “Indian Summer” me uvijek vraća unutra – to je pjesma u kojoj čujem čistu nježnost. I to mi je bilo fascinantno kod njih – mogli su biti brutalni i nježni u istom dahu.
L.A. Woman (1971)
Oproštaj. Ili epilog. Ili vječnost.
Ovo je najprljaviji, najblueserskiji, najživotniji album koji su snimili. I najzreliji. Naslovna pjesma – “L.A. Woman” – je vožnja gradom koji se raspada. “Riders on the Storm” je kiša na vjetrobranskom staklu mog života – slušao sam je kad god bih bio izgubljen. Morrisonov glas ovdje ima težinu, kao da zna da neće još dugo. “The WASP (Texas Radio and the Big Beat)” je manifest, gotovo testament.
Kad je umro u Parizu, znao sam da je ovaj album bio pozdrav. U njemu ima nešto završno, ali i nešto neugasivo.
Absolutely Live (1970)
Ovo je Morrison bez filtera. Doorsi su na pozornici bili ritual, a ne koncert. “Celebration of the Lizard” je ovdje u punoj verziji, i kad ga slušam, shvaćam koliko je Morrison bio više glumac nego pjevač. Ovdje ne pjevaš s njim – ovdje ga pratiš. Album je sirov, pun nereda, ali i trenutaka čiste električne povezanosti između benda i publike. Čuješ i padove i uzlete. I baš zato vrijedi.
Alive, She Cried (1983)
Nepravedno zanemaren live album. “Gloria” u verziji The Doorsa – to je čista erotska energija. Morrison je ovdje sirov, ali karizmatičan do razine opsesije. “Moonlight Drive” s dodatkom recitala “Horse Latitudes” – to je primjer kako su koncerti bili teatar. Ovo je album koji ne slušam svaki put, ali kad ga pustim – uvijek me raznese. Ima nešto divlje i neuredno u njemu – kao da se sjećaš nekog sna, ali ne znaš je li bio lijep ili noćna mora.
Nakon što su se vrata otvorila…
Ponekad se pitam kako bi mi život izgledao da nisam nikad čuo The Doorse. Bi li mi glazba bila samo pozadina, nešto što puštaš dok se voziš ili pereš suđe? Bi li poezija bila nešto što se čita iz obaveze, a ne iz gladi?
Bi li noći bile tiše, praznije – ili možda jednostavnije? Ne znam. Ali znam da sam, otkako su ušli u moj svijet, prestao tražiti “zvukove” i počeo tražiti istinu. I to ne onu univerzalnu, čistu i urednu, nego onu unutarnju, ranjivu, iskričavu i često bolnu.
The Doors su me naučili da je glazba mnogo više od ugode – da je ona instrument samospoznaje, suočavanja, katkad i samouništenja.
Kad sam bio mlađi, mislio sam da se Morrison divi kaosu. Danas, kad sam stariji od njega (on je zauvijek 27), vidim da se zapravo bojao tišine. Bojao se onog trenutka kad nestane pozornica, svjetla, vino, žene, publika. I ostaneš sam sa sobom. U toj borbi, on nije izdržao – ali je ostavio trag koji drugima pomaže da se nose sa sobom. I to je meni njegova prava ostavština.
Ne kao mit o “klubu 27”, ne kao pijani seks-simbol s kožnim hlačama, nego kao netko tko je imao hrabrosti zaviriti unutra. Možda nije znao kako preživjeti to što je tamo našao, ali je to podijelio s nama. Bez cenzure. Bez opravdanja.
I to mi znači više od bilo kakvog ”uzornog” glazbenika.
Opera tuge…oproštaj…
The Doors su mi pokazali da se ljepota i ružnoća ne isključuju, da možeš biti i nježan i divlji, da ne moraš birati između ljubavi i bijesa.
Naučili su me da glazba može biti dnevnik, ali i oružje. Mjesto utjehe, ali i provokacije. I u svakom razdoblju života, neki njihov album mi je došao kao poruka – ne nužno odgovor, ali znak da pitanje koje me muči ima svoju dubinu, svoju glazbu, svoje riječi.
Danas, u pedesetim godinama života, slušam ih s drugačijim ušima nego kad sam bio klinac. Ali fascinacija nije manja – samo je složenija. Nekad sam puštao “The End” jer mi je zvučalo kul, mistično, mračno.
Danas je slušam kao operu tuge. Kao oproštaj. Kao pokušaj da se kaže sve prije nego što svjetla padnu. U tim stihovima sada više ne čujem samo Morrisonovu psihodramu – čujem sve što ljudi ne uspiju reći jedni drugima na vrijeme.
I to boli. Ali i iscjeljuje.
Postoji taj trenutak u pjesmi “Riders on the Storm” kad Morrison šapće riječi istovremeno s glavnim vokalom. Dvostruki snimak – jedan jasan, drugi sablasan, gotovo duh u pozadini. Taj efekt me uvijek protrese. Jer čini se da je Morrison već bio duhom izvan tijela, već je znao da ne pripada ovom svijetu. I u tim šapatima čujem poruku: “Ovdje sam, ali nisam ovdje.”
I možda je to konačni osjećaj kad slušaš The Doorse – da si istovremeno tu i negdje drugdje. U nekom prošlom životu, u nekoj noći bez kraja, u nekom klubu gdje netko svira klavir, a riječi te vode prema vratima iza kojih ne znaš što te čeka.
Ali ideš. Jer ako si ih jednom otvorio – ne možeš ih više zatvoriti.
Doorsi su ostali, dok su neki drugi prošli
Puno sam razmišljao o tome zašto su baš The Doors ostali sa mnom, dok su neki drugi bendovi došli i prošli. Mislim da je to zato što ne pripadaju nijednoj ladici. Nisu čisti rock, nisu blues, nisu jazz, nisu ni samo psihodelija. Oni su vlastita kategorija. I zbog toga ne zastarijevaju. Njih ne možeš “prerasti”, jer nisu vezani za dob ili modu. Njih slušaš kad si izgubljen, ali i kad si pronađen – jer te uvijek iznova vode u nepoznato.
I konačno, možda najvažnije – oni su me naučili slušati sebe. Ne samo glazbu. Sebe. Kad Morrison pjeva “This is the end, beautiful friend”, ne misli nužno na smrt. Ponekad je kraj samo novi početak. Nova faza. Novi život. I možda je to ono najvažnije što sam naučio uz njih – da kraj nije neprijatelj. Da trebaš proći kroz svoja vrata, makar iza njih bila tama. Jer samo tako dolaziš do svjetla.
Zato će mi The Doors zauvijek ostati jedan od najdražih bendova. Ne zato što su “legendarni”, “važni”, “utjecajni” – iako jesu sve to. Nego zato što su mi promijenili unutrašnji pejzaž. Jer s njima sam prvi put u životu shvatio da i glazba može imati težinu poezije, ozbiljnost filozofije i silinu ljubavi. A kad nađeš nešto takvo – ne puštaš.
I ne tražiš više ništa drugo.
