Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
Bjelovar je ove godine napravio puni pogodak sa svojom 29. Terezijanom – ulični performeri, žongleri, glazbeni nastupi, šarena atmosfera i opći dojam da se centar grada na tri dana pretvorio u veseli, kulturni poligon za sve generacije. Sjajno, rekli bi svi. I rekli jesu. Samo ne baš – svi.
Naime, kad su pogledi iz sjevera Hrvatske – točnije iz Varaždina – pali na program ovogodišnje Terezijane, činilo se da su neki odmah prepoznali… pa, recimo to otvoreno – sami sebe.
U izboru izvođača, atmosferi, vrsti uličnih umjetnika, pa čak i općem tonu manifestacije, mnogi su prepoznali neodoljivu sličnost sa Špancirfestom, festivalom koji je kroz dva desetljeća postao prepoznatljiv hrvatski kulturni brend.
A danas se dogodila i objava na službenoj Fejs stranici Špancira.
Bez oštrih riječi, bez direktne kritike, samo citat; ”Imitacija je najiskreniji oblik laskanja”– Oscar Wilde
Ah, ta suptilnost!
U jednoj rečenici sve je rečeno – i ništa zapravo nije.
Rafiniran oblik pasivno-agresivne opaske koji fino uokviri poruku; ”Vidimo što radite. Nismo oduševljeni. Nećemo vam to reći izravno, ali znate da znamo.”
U prijevodu s ”kulturnog” na narodni; ”Moja lopta – moja pravila.” Ako ste kao klinci ikad igrali nogomet s onim koji je donosio loptu, znate o čemu govorim.
Igra se sve dok njemu paše, a ako netko počne previše kopirati njegove driblinge ili je bolji od njega – eto ga, ode kući s balunom pod rukom.
U ovom slučaju lopta možda nije okrugla, ali jasno tko misli da je ima.
S druge strane, nije li pošteno reći da gradovi imaju pravo inspirirati se uspješnim modelima?
I zar nije u redu da i manji gradovi – poput Bjelovara – ponude svojoj publici sadržaje koji su do sada bili rezervirani za ”velike igrače”?
Ako Špancirfest ima kvalitetnu ponudu, a Terezijana prepozna da ljudi to žele – je li to krađa koncepta ili samo dokaz da su dobri primjeri zarazni?
Možda se ovdje ne radi o oponašanju, nego o prirodnoj evoluciji domaćih festivala.
Hrvatska kulturna scena nije ni toliko velika ni konkurentna da bi si mogla priuštiti međusobno ljutnju zbog “sličnog line-upa”.
Uostalom, ni u glazbi ne možemo izmisliti nove note, ali sasvim sigurno ih možemo drugačije odsvirati.
Inače, Terezijana traje od 1996. godine, a Špancir od 1999. godine.
Na kraju krajeva, možda bi svi skupa trebali odložiti ”loptu” i zapitati se – radimo li ovo zbog publike, kulture i zajednice, ili zato da budemo jedini koji nešto rade?
Jer ako je sve to samo natjecanje tko je prvi obukao kostim žonglera i postavio stage na korzu, onda nismo puno dalje od školskog dvorišta.
A publika?
Ona, kao i uvijek, samo želi dobru zabavu, iskren sadržaj i – manje ega.
