Piše: Željka Barlović Ferenčak
Znamo da poklade najavljuju da se zima bliži svome kraju, što , vjerujem, većina nas s nestrpljenjem čeka. Maske su i uveseljavale, ali i štitile od zla, ovisno o povodu i namjeni. Volimo ih jer nam pružaju priliku da istaknemo neku svoju osobinu, da barem na trenutak postanemo netko drugi.
Drevno je vjerovanje da čovjek određenim ritualima može utjecati na razvoj događaja te i na prirodu.
Pali se i pokladna lutka pa se tako tjera zlo i doziva rodna godina.
Vrijeme je maškara no znamo li im se radovati kao nekad? Raduju se djeca u vrtićima, raduju se i ljudi u dijelovima Hrvatske ili svijeta gdje je to tradicija, no svi mi drugi kao da smo zaboravili ogromne hlače, šarene šešire, još šarenije bluze, ogromne naočale i sve druge ludosti.
U ovo doba uvijek se sjetim pokojne gospođe Marije Žak koja je valjda cijelu godinu pripremala svoj kostim i do zadnjeg detalja utkala svoju maštovitost i vještinu u lik koji je namjeravala utjeloviti.
Gdje je nestala sva ta čarolija?
Jest da je vrijeme ružno, jest da se u svijetu gadno kuha, jest da ima puno razloga biti zabrinut, no što zapravo možemo promijeniti?
Bojim se, malo toga ili ništa.
Mi smo se promijenili, a ako malo razmislimo, živimo u vremenu kad su maškare postale naša svakodnevica, dakle stil ponašanja koji ne gleda na kalendar.
Puno toga što nam se plasira svakodnevno nije drugo do maskenbal, no ne takav kakav bi trebao biti. Tu nema pjesme i plesa, tu su ratovi, zavjere, prevare, smicalice raznih vrsta…Maske su opake, okrutne, zastrašujuće na puno razina.
Moćnici diktiraju, a mi smo izgubili osjećaj zajedništva. Više se ne znamo opustiti, razveseliti, našaliti se…
Postali smo osobe koje maske nose 24 sata na dan
Zašto? Maske su postale naš drugi JA, glumimo drugima, smješkamo se namješteno i lažno, vanjska nam fasada izgleda dobro pa i lijepo.
Glumimo i sami sebi, može li gore? Skrivamo svoje emocije, tugu, nesigurnost, bijes. Prema van, smireni smo i zadovoljni. Živimo u nekom paralelnom svijetu, živimo iznad svojih mogućnosti, želimo se svima dopasti.
Najtragičnije od svega, pokraj nas su oni mali ljudi, dječica koja upijaju od nas starijih. Kako ih to odgajamo?
Jesmo li ih naučili ŽIVJETI? Tko će o njima brinuti kad nas ne bude?
Ipak dođe dan kad i najčvršća maska pukne. Možemo li se pogledati, možemo li biti zadovoljni s onim što vidimo? Vidimo li ljude koje smo povrijedili svojim postupcima?
Da li nam je cilj održavati privid?
Puno je ljepše skinuti maske i u ogledalu ugledati dobronamjernog sebe, družiti se s drugim dobronamjernim ljudima, baviti se svojom obitelji i prijateljima. Ima toliko lijepih događanja, knjiga, glazbe, sporta , različitih hobija. Ima toliko toga čime se dan može kvalitetno ispuniti.
Potrebna je dobra volja i odluka.
Prihvatiti sebe takve kakvi jesmo pa i zavoljeti sebe takve kakvi jesmo proces je koji traje. Neki od nas će imati tu snagu, neki neće nikada uspjeti.
Vrijeme godine koje uskoro dolazi, upravo je vrijeme kada bismo si svi trebali postavljati ta i takva pitanja te spremno dočekati vedre, sunčanije i ljepše dane…
