Sv. Nikola Tavelić prvi je Hrvat proglašen svecem.
Umro je mučeničkom smrću 14. studenog 1391. godine. Rođen je vjerojatno u Šibeniku.
Mlad je stupio u Franjevački red i postao misionar u Bosni.
Kasnije je poslan za misionara u Palestinu.
Došavši u Jeruzalem, nije se zadovoljio ispovijedanjem hodočasnika i još malobrojnijih vjernika koji su boravili u svetom gradu. On je htio privući Kristu i one koji ga ne poznaju.
Zbog toga je zapravo i pošao u Bosnu, a iz Bosne u Palestinu. Poslije duljih razmišljanja i rasprava s braćom o propovijedanju Saracenima, o opasnosti takva pothvata, o opravdanosti izlaganja svog života mučeništvu držeći na umu onu Pavlovu “Jao meni ako ne propovijedam”, Nikola je zaključio da je za njega “život Krist, a smrt dobitak”.
U društvu s vjernim subratom i prijateljem fra Deodatom iz Ruticinija, koji je već u Bosni dijelio s njim životne tegobe i radosti, i još dvojicom subraće, Nikola se odvažio na odlučan korak: javno propovijedati Krista. Držeći da će najlakše pridobiti Saracene ako pridobiju njihova poglavara kadiju, oni su se, po primjeru osnivača Reda Sv. Franje, najprije zaputili k njemu.
Ali kao što je Franjina riječ ostala bez uspjeha, tako je bila i njegovih duhovnih sinova.
Utamničili su ih. Zlostavljali su ih tri dana, a onda je kadijinu presudu potvrdio i građanski sud, nakon čega je okolna svjetina 14. studenoga 1391. godine mačevima sasjekla Tavelića i trojicu subraće i bacila ih na lomaču. S trojicom subraće je sasječen i spaljen. Grobovi su im nepoznati.
Sva četvorica su podnijela mučeničku smrt u Jeruzalemu, pred Vratima Jafe.
Tako je Nikola postigao krunu mučeništva i time postao slika svog naroda koji će kroz buduća stoljeća proživljavati mučeništvo zbog svoje vjere, gažen i mrcvaren, nabijan na kolac, spaljivan u plamenu vatre vlastitog ognjišta, gušen u svojoj vlastitoj krvi sve dotle dok od njega nije ostao “ostatak ostataka”, “plačuća”, “suha kao prut”, mala, pritješnjena Hrvatska. (ika)
