Nakon gotovo 46 godina provedenih u istoj školi, Milijan Bojanović zaključio je svoje radno poglavlje i otišao u mirovinu.
U IV. osnovnoj školi u Bjelovaru radio je od 6. listopada 1980. do 31. kolovoza ove godine, a kako nam je kazao, upravo je ta škola bila njegovo prvo, ali i posljednje radno mjesto.
Iza njega je 45 godina i osam mjeseci rada, brojna školska zvona, generacije učenika, kolege, izazovi i promjene kroz koje je obrazovni sustav prolazio desetljećima.
Bojanović je tijekom svoje karijere bio i tri mandata ravnatelj IV. osnovne škole, a posebno ističe razdoblje u kojem je škola, kako kaže, bila među prvih 10 škola u Hrvatskoj prema prvom eksperimentalnom vanjskom vrednovanju i rezultatima koje su postizali.
Posljednje vrijeme radio je u Područnoj školi u Gornjim Plavnicama.
”Djeca su danas željna pažnje”
Nakon gotovo pola stoljeća rada u školstvu, Bojanović ima priliku usporediti generacije učenika koje su prošle kroz njegove učionice.
– Ove nove generacije djece i prijašnje razlikuju se po tome što djeca danas stižu u školu s određenim predznanjem. U kontaktu su s različitim medijima, mobitelima i različitim sadržajima. To su generacije koje istovremeno jedu, pišu domaće zadaće, igraju se i rade više stvari istovremeno ,zapravo su navikle raditi više stvari odjednom. Doduše, većini današnje djece nedostaje koncentracije jer se sve brzo odvija – govori Bojanović.
Smatra kako djeca danas odrastaju u turbolentnom vremenu u kojem se, prema njegovu mišljenju, sve manje pažnje posvećuje djeci.
– Zbog ubrzanog načina življenja sve se manje pažnje posvećuje djeci od strane roditelja, a može se slobodno reći i od strane učitelja. Djeca su željna pažnje i zato s njima posebno treba biti oprezan, posebno učitelji koji s njima rade u nižim razredima, treba biti strahovito strpljiv – kaže.
”Neke konkretne reforme nije bilo”
Govoreći o školstvu kroz proteklih 45 godina, Bojanović se osvrnuo i na promjene koje su se događale u obrazovanju.
– Ništa se posebno nije promijenilo u ovih 45 godina, osim možda što su danas torbe teže. Neke konkretne reforme nije bilo. Tamo negdje 80-ih godina krenulo se s projektom opisnog ocjenjivanja, ali ni to nije baš zaživjelo. Osim malo modernizacije, tehničkih stvari kao što je e-dnevnik, uvođenja stranog jezika, informatike te izborne nastave u niže razrede, puno toga se zaista nije promijenilo – smatra bivši prosvjetni djelatnik.
Prisjetio se i načina na koji se nekada učilo čitati i pisati.
– Nekada su djeca u prvom razredu prvog polugodišta učila velika tiskana slova, a u drugom pisana slova. Danas u prvom razredu uče samo tiskana, a u drugom razredu pisana slova. To je postavljeno kao nekakvo rasterećenje za učenike – kazao je.
”Škola je ta koja bi trebala dati znanje”
Bojanović smatra da se uloga škole i roditelja često pogrešno promatra.
– Zar ne bi djeca trebala doći od kuće s predznanjem? Škola je ta koja mora i treba dati znanje učenicima. Roditelji su u strahu pa kažu: ”Moje dijete ne zna ništa”. No, škola je ta koja ga treba naučiti. Škola treba dati maksimalno znanje i usmjeriti dijete kroz život – smatra Bojanović.
Također, smatra kako treba uspostaviti i njegovati dobru suradnju roditelja i škole jer, kako kaže, samo dobra suradnja roditelja i škole je garancija željenog uspjeha učenika-
– Bez suradnje nema niti dobrih rezultata – rekao je.
Kroz razgovor se prisjetio i vlastitih nastavničkih priprema koje je izrađivao prije više desetljeća.
– Imam pripreme koje sam ručno pisao prije nekoliko desetljeća i koje su tijekom nastavne godine bile podložne nadzoru od strane uprave škole i savjetodavnih službi, dao sam ih jednoj mladoj kolegici da vidi kako smo nekada radili i kako smo se pripremali za nastavu . Ona ne može vjerovati kako smo to sve radili. Nastavne metode, nastavna sredstva kojih ponekada nije bilo pa smo sami morali improvizirati, tijek sata, …sve smo to rukom pisali. Ona ne može vjerovati kako smo to sve stigli – prisjetio se.
”Nekada su učitelji bili kolegijalniji”
Bojanović se osvrnuo i na svoje kolege te na odnose unutar školskih kolektiva.
– Ove starije generacije učitelja bile su, rekao bih, daleko kolegijalnije i susretljivije kada su učenici bili u pitanju, a i međuljudski odnosi su bili bolji, više smo se družili, razgovarali o problemima učenika, danas nakon nastave svi se pokupe i nestanu iz zbornice. Od svojih kolega i kolegica s kojima sam radio izdvojio bih možda jednog kolegu, djeca su ga voljela i bio je dobro prihvaćen u kolektivu. Spomenuo bih Ivu Vojnića, učitelja tjelesne kulture – rekao je.
”Nije svako nestašno dijete hiperaktivno”
Prisjetio se i promjena u pristupu djeci, posebice kada je riječ o ponašanju i teškoćama s kojima se učenici susreću.
– Pogledajte koliko je djece za upis u prvi razred dobilo odgodu ili ih sami roditelji nisu dali. A zašto? Kao što sam rekao na samom početku da se radi o djeci koja istovremeno obavljaju više radnji, sami po sebi su previše aktivni tako da se može desiti da previše trče, viču, podmetnu jedan drugome nogu, potuku se…odmah se takvu djecu još u vrtiću obilježi, etiketira kao hiperaktivne, i već kod upisa u prvi razred nastaju problemi za učenike i roditelje, tu se već počinje spominjati ADHD i tko zna što još. Uvijek je bilo i bit će nestašne djece, ne mora značiti da su odmah hiperaktivni. U ovim situacijama je najbitniji učitelj – upozorio je.
– Ponosan sam na sve generacije učenika koje sam izveo na pravi put, danas su to ugledni liječnici, suci, državni odvjetnici, ekonomisti, bankari, glazbenici, novinari, dobri majstori… – zadovoljan je.
”Nisam onaj koji će gledati televiziju od jutra do sutra”
Iako je službeno završio svoj radni vijek, Bojanović ne planira dane provoditi bez obaveza.
– Dosta sam radišna osoba. Nisam onaj koji će gledati televiziju od jutra do sutra. Imam voćnjak i vinograd u okolici Bjelovara i tamo se zanimam, često na čašu dobrog vina navrate dobri prijatelji – kazao nam je.
Nakon 45 godina i osam mjeseci u istoj školi, pred njim je tako novo poglavlje života.
Od 6. listopada 1980. do 31. kolovoza ove godine IV. osnovna škola u Bjelovaru bila je njegovo prvo i posljednje radno mjesto.
U tom razdoblju izmijenile su se generacije učenika, tehnologija, nastavni alati i brojni školski sustavi, ali jedna stvar ostaje ista – iza svakog nastavnika, pa tako i gospodina Bojanovića, ostaju generacije djece koje je podučavao i usmjeravao kroz prve godine njihova obrazovanja. (ika)
