Piše: Ivan Ožegović
U našim kinima već jako dugo nije bilo domaćeg filma za koji se tražila karta više.
Kao i u većini gradova, tako i u Bjelovaru dvorana je rasprodana danima unaprijed i to je predivno.
Zato, evo mali vodič kako se bolje pripremiti za gledanje filma ”Svadba” i na što savjetujem da obratite pažnju.
(Odmah napominjem da ovo pišem prije gledanja filma i pokušat ću pojasniti principe koje smatram da funkcioniraju pri gledanju većine komedija – kako kaže pjesma ”Princip je isti, sve su ostalo nijanse”).
1.) Ako niste uspjeli nabaviti kartu u željenom terminu
Razumijem kako je najdraže i najbolje otići pogledati film u idealno zacrtano vrijeme, ali ako niste uspjeli dobiti kartu – ne očajavajte: jedna opcija je malo pričekati jer će ovaj film biti u kinima još tjednima (a vjerojatno i mjesecima), dok je druga opcija koju predlažem odlazak u Cinestar. Već jako dugo se ne mogu sjetiti filma s toliko projekcija. Najranije kreću već od 16 h, a najkasnije u 22.30 h i gotovo uvijek ima slobodnih mjesta na projekcijama izvan udarnog termina (pogotovo radnim danom).
A za one koji kažu kako će sačekati dolazak na TV – iako ovo nije film poput Nemoguće misije ili Top Guna koji vapi za gledanjem u kinima, svejedno bih preporučio gledanje u kinu jer je komedije prirodnije gledati okružen ljudima koji se smiju– što u zadnje vrijeme nemate često priliku. Pa iskoristite je.
Čak i ako vam neka fora nije smiješna, možda vas cerekanje nekoga iz 3 reda dalje potakne na cerekanje.
2.) Je li točan mit kako srpski glumci glume bolje nego naši?
Tu rečenicu slušamo već desetljećima. Djelomično je problem u tome što je hrvatski standardni jezik udaljeniji od našeg govornog jezika nego u Srbiji, ali i u razlici glumačkih škola.
Osobno bih rekao kako su na filmu često srpski glumci bolji jer nemaju onu kazališnu glumu koja se u hrvatski film uvukla zato što je Zagreb desetljećima bio više orijentiran na kazalište.
I da, ako se mene pita, u globalu su srpski glumci na filmu bolji – pogotovo u komedijama.
Ali jedna stvar koja im se može zamjeriti jest prevelik broj agresivnih uloga i stalna borba za status glavne face u prostoriji. Netko je to jednom divno sročio: kad hrvatski film ne funkcionira, to je zato što glavni lik cvili oko gluposti i problem bi se lako riješio zaposlenjem u Konzumu i plaćanjem zaostalih računa. Dok je kod srpskih filmova najčešći problem nejasnoća oko toga tko je glavni ”baja”. Jer svaki novi lik ”želi biti glavna faca u policijskoj postaji”, pa završimo s pet glavnih likova od kojih ne znamo tko je kome nadređeni. Često se dogodi i izostanak tihih i ”stisnutih” likova – gledamo grupu agresivnih ljudi koji se pretjerano deru i frajerišu.
No upravo ta agresivnost i glasnoća su dvosjekli mač – jer dok se našim glumcima prigovara neprirodnost i neuvjerljivost, srpski glumci često djeluju konkretnije, prirodnije i življe, a publika to jednostavno prepoznaje kao ”bolje”.
Neki će reći kako kod nas situacija odmah postane bolja čim se glumi na naglasku – pa i to uzmite u obzir prilikom gledanja.
3.) Funkcionira li priča?
Trailer ”Svadbe” mi se jako svidio i super je napravljen – poziva na odlazak u kino s ekipom, ali iz trailera se često ne uspije zaključiti funkcionira li zaplet ili ne.
Nedavno sam upisao film school u Italiji i jedna od profesorica mi je Erica Barbirani, producentica koja je prošli tjedan dobila nagradu Europske filmske akademije za produkciju filma ”Fiume o morte”. Ona stalno ponavlja kako je kod većine filmova problem nefunkcionalan osnovni zaplet.
Zaplet znači: glavni lik nešto želi, a netko ili nešto stoji mu na putu. Idealno bi bilo kad bi zahtjevi obje strane bili logični. Recimo, jedan lik želi pojesti kolač, drugi pak tim kolačem želi hraniti ribe – ako prvi pojede kolač, ništa od hranjena riba i obrnuto. Tada se publika uvuče u priču jer shvati da ne može biti i ”vuk sit i ovca cijela”.
Ne kažem kako je dobar zaplet lako napraviti — baš suprotno. Često ne funkcionira ni u američkim filmovima, ali kod nas je rijetkost da profunkcionira i po meni je upravo to glavni razlog zašto većina publike izbjegava domaći film (u širokom luku).
4.) Jesu li fore bolje nego 90 minuta u birtiji u Bjelovaru?
Na Netflixu danas možete vidjeti hrpu zabavnih komedija, ali kad se nakon gledanja ne možete sjetiti niti jedne dobre fore – imamo problem.
”Svadba” ne skriva svoju glavnu namjeru – nasmijati ljude. To je prvi i glavni zadatak filma.
Zato je ključno pitanje: je li uspjela izbjeći cenzure i novu filozofiju u kojoj nikoga ne smiješ uvrijediti. Kako kaže jedna lijepa rečenica: ”humor koji u svom korijenu ima zadaću ne uvrijediti nikoga – to je nezdrav humor”.
Humor nas uči malo očvrsnuti i steći otpornost na bezazlene fore.
Ako vas ”Svadba” nasmije – prvi zadatak je ispunjen.
No je li to dovoljno?
5.) Ima li išta uzvišeno u toj komediji?
Jedna od zadaća komedije bi trebala biti na lagan, jednostavan i zabavan način progovoriti o ozbiljnijim temama. Ako film ostane na pukom bacanju loših fora – nije dovoljno.
Naravno da kad se snimala „Svadba“ nitko nije očekivao da upadne u glavnu selekciju Cannesa ili pobere rekordan broj Oscara, ali jedan naš profesor je govorio:
”Fućkaj sve drame koje sam pogledao a da se nisam nasmijao i fućkaj sve komedije u kojima se nisam barem jednom ozbiljno zamislio.“
Nakon gledanja zapitajte se na koja vas je dublja promišljanja ”Svadba” potaknula.
Recimo, meni je uvijek super što komedije ”Glup i gluplji”, ”Borat” ili ”Beskrajan dan” su filmovi na koje vrištim od smijeha, ali imaju itekako ozbiljnu filozofsku liniju ispod same radnje i smiješnih fora.
6.) Je li ideologija filma u prvom planu?
Idealno bi bilo nakon filma ne znati političku orijentaciju redatelja. U zadnje vrijeme se to rijetko događa – zadnji put sam to primijetio kod ”Triangle of Sadness” Rubena Östlunda.
Film me zbunio na najbolji mogući način, na kraju filma ne bih bio siguran je li on za kapitalizam ili protiv jer je uspio govoriti o vrlinama i manama obje strane. (Preporučam sve od tog genijalca)
Na ”Svadbu” sam za dio publike čuo da ne žele ići gledati jer se pribojavaju jugonostalgije i ”tko nas bre zavadi” spike. Razumijem taj argument, ali uvijek zagovaram odvajanje djela od autora i pružanje šanse filmu.
Umjetnost širi vidike. Pogledajte film otvorena srca, a ako osjetite podređivanje kvalitete priče ideologiji – slobodno ga popljujte. No dajte mu priliku. Od gledanja devedeset minutne komedije neće vam narasti crvena zvijezda na čelu niti će vam se Titova slika pojaviti iznad kreveta.
Najljepša stvar kod gledanja filmova je što pruža mogućnost gledanja svijeta tuđim očima, barem nakratko. Nakon toga uvijek se možete vratiti svom pogledu – možda s novim argumentima i utvrđenijeg stava u ono što ste od prije zagovarali, ali u svakom slučaju obogaćeniji.
Naravno, uvijek možete ignorirati moje ”laprdanje” i samo otići pogledati film. Ovo su moja razmišljanja o filmu kao umjetnosti – iako će vam neki ozbiljni mislioci reći kako je, uz knjige i slikarstvo, filmska umjetnost nedostojna nošenja riječi ”umjetnost”.
Zato mislim da o filmu treba promišljati dublje i težiti stvaranju kvalitetne publike koja će se znati smijati dobrim forama, ali koja će u svakom filmu tražiti ”ono nešto više”.
