Noćas sam umro… 7. siječnja 2021. godine.
Sjećaš li se kada si me kao sasvim malog donio u svoju kuću ušuškanog u unutrašnjem džepu tvoje jakne? Svi su se radovali kada sam stigao. Bili su to najsretniji dani mog života. Dok nisam shvatio da ću zauvijek biti svezan na kratkom lancu.
S vremenom sam navikao na lanac, a ti kao da si izgubio interes za mene. Uvijek sam za sve bio kriv. I kada se radujem kada i kada lajem. Nisam više znao kako da se ponašam.
U kuću me nikad nisi puštao. Dane i noći sam provodio u dvorištu, njuške priljubljene uz staklo terasnih vrata da bi mogao da te gledam i zamišljam da sam tamo unutra s tobom. Ponekad sam samo tiho zacvilio… što od gladi, što od tuge. Ponekad sam blago grebuckao po staklu želeći da me primijetiš.
Jednog dana kada si došao s posla, kao i uvijek sam ustao, mahao repom i tiho zalajao da bi te pozdravio. Ti si me grubo uhvatio za kožu i odvukao u zadnji dio dvorišta. Vezao si me debelim lancem za drvo. Stavio si pored mene jedno bure i šutnuo ka meni prazne posude.
Cijelu noć sam plakao, cijelu noć sam razmišljao gdje sam pogriješio. Toliko sam te volio. Sve bih bio napravio za tebe. Ti si bio centar moga svijeta. Zašto me nisi volio barem malo?
Sve rjeđe si me obilazio. U tom zadnjem dijelu dvorišta, osjećao sam se zauvijek zaboravljen. Nisam više mogao ni da te vidim.
Danima sam. Danima sam bio bez hrane i vode. Ponekad komad suhog kruha. A nekad ni toliko. A ja… ja sam te i dalje volio. I da sam mogao pričati, tražio bi da mi sve oprostiš i da me samo još jednom zagrliš kao onda kada sam bio štene.
Ubrzo je došla zima. Moja posljednja. Znao sam da će za moje izmučeno tijelo biti pogubna. Kada je padala kiša, mokar sam se tresao dok su se kapi kiše ledile na mojoj koži. Bol je bio neopisiv. Oduzele su mi se noge, utrnulo mi je tijelo, jaukao sam od bolova…
Nitko me nije čuo… Ili nitko nije želio me čuti…
… sve dok nisu došli neki dobri ljudi, oni su me po prvi put u životu s nečim toplim i mekim pokrili. Ti si mi po prvi put u životu skinuo lanac. Osjetio sam tvoje ruke. Bilo je lijepo. Vrat konačno slobodan.
Malo poslije, došli su neki dobri ljudi i na dekici me polegli u neki topli prostor. Toplina. Prvi put u mom životu.
Noćas sam konačno umro. U mukama, gladan, žedan, bolestan, nevoljen, ali makar bez lanca koji me je čitav život (17 godina) držao u ropstvu, i makar nisam izdahnuo na hladnom tlu koje je ledilo moju kožu.
Hoćeš li proliti i jednu jedinu suzu za mnom? Hoćeš li zažaliti što si mi učinio? Hoću li ja biti posljednji pas kojeg ćeš ubiti?
Ne brini, ja sam ti sve oprostio.
***Pjesma koja je inspirirana tisućama jadnih pasa, u ovom slučaju posvećena Bobiju / 7. siječnja 2021. godine. (ika)
