Otišao je Mišo Kovač, glas koji je ujedinio generacije: Njegove pjesme ostat će zauvijek u našim srcima

Hrvatska je izgubila jednu od svojih najvećih glazbenih legendi. Preminuo je Mate Mišo Kovač, čovjek čije su pjesme obilježile desetljeća, čiji su koncerti okupljali desetke tisuća ljudi i čiji je glas postao neizostavan dio života brojnih generacija.

Legendarni pjevač preminuo je u 86. godini života, oko 15.30 sati u svom domu u Splitu, doznaje Index iz izvora bliskih obitelji.

Prema dostupnim informacijama, Mišo je prije smrti izrazio želju da bude pokopan u Zagrebu.

Otišao je čovjek koji je tijekom gotovo pola stoljeća glazbene karijere prodao više od 20 milijuna ploča i postao mnogo više od pjevača. Bio je simbol Dalmacije, Šibenika, Hajduka, ali i čitave jedne glazbene epohe.

Njegove pjesme pjevale su se na svadbama, proslavama, stadionima, u konobama i obiteljskim domovima. Uz njih se slavilo, voljelo, tugovalo i odrastalo.

Od šibenskih ulica do najvećih pozornica

Mate Mišo Kovač rođen je 16. srpnja 1941. godine u Šibeniku, tijekom talijanske okupacije.

Odrastao je u ulici koja je hrvatskoj glazbi podarila još dvojicu velikana, Vicu Vukova i Arsena Dedića. Upravo će s Dedićem mnogo godina kasnije snimiti duet „Mi smo lišće s iste grane”.

Glazba ga je privukla još kao mladića. Sa samo 16 godina, nakon što je čuo nastup šibenskog pjevača Ljube Lučeva, odlučio je da će i sam stati pred mikrofon.

Završio je srednju industrijsku školu za tapetara, no život ga je odveo sasvim drugim putem.

Prvi značajniji uspjeh ostvario je 1961. godine, kada je s Mirkom Vukšićem podijelio prvo mjesto na natjecanju Prvi glas Šibenika.

Za nagradu je odabrao singl Elvisa Presleyja, glazbenika kojem se divio i koji je snažno utjecao na njegov umjetnički put.

Pjesma koja je otvorila vrata slave

Nakon odsluženja vojnog roka u Beogradu, Mišo se preselio u Zagreb.

Na jednom natjecanju u Karlovcu izveo je pjesmu ”I Can’t Stop Loving You” Raya Charlesa i privukao pozornost glazbenih producenata.

U jesen 1964. godine nastupio je u zagrebačkoj Gradskoj kavani, a iste godine potpisao je ugovor s Jugotonom.

Njegova prva ploča bila je prepjev Charlesove pjesme pod nazivom ”Ne mogu prestati da te volim”.

Već sljedeće godine nastupio je na Melodijama Jadrana, a pravi proboj dogodio se 1969. godine pjesmom „Više se nećeš vratiti”, koju je napisao tada mladi Đorđe Novković.

Singl je prodan u gotovo 190 tisuća primjeraka, a Mišo je iste godine postao najprodavaniji Jugotonov pjevač.

Bila je to i najava dugogodišnje suradnje s Novkovićem, koja će trajati sve do skladateljeve smrti 2007. godine.

Proplakat će zora, a Mišo postati legenda

Godina 1971. bila je jedna od najvažnijih u njegovoj karijeri.

Pobjedom na Splitskom festivalu s pjesmom ”’Proplakat će zora” učvrstio je status najpopularnijeg pjevača tadašnje Jugoslavije.

Iste godine doživio je tešku prometnu nesreću kod Zadra u kojoj je zamalo izgubio život.

Nakon nesreće pustio je brkove kako bi prikrio ožiljak iznad gornje usne. Upravo će brkovi, zajedno s tamnim naočalama, postati njegov prepoznatljivi zaštitni znak.

Godinu dana kasnije ostvario je jedan od svojih velikih snova. U New Yorku je gledao Elvisa Presleyja u Madison Square Gardenu.

Posebno ga je dirnula izvedba pjesme ”My Way”. Mnogo godina kasnije, u razgovoru s Aleksandrom Stankovićem, taj je trenutak opisao riječima da se tada ”pjesma spojila s nebom”.

Sljedeća dva desetljeća donijela su niz bezvremenskih hitova.

”Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim”, ”Ostala si uvijek ista”, ”Ako me ostaviš”, ”Sutra mi sude”, ”Odavno više ne plačem zbog tebe” i ”Ti si pjesma moje duše” samo su neke od pjesama koje su postale dio hrvatske glazbene povijesti.

Pet puta proglašen je pjevačem godine, a 1989. godine i osobom godine u tadašnjoj Jugoslaviji.

Okušao se i na filmu, pa je 1972. godine glumio uz Radu Šerbedžiju u filmu ”Poslijepodne jednog fazana”.

Iza velike slave skrivala se golema osobna tragedija

Premda je na pozornici bio čovjek nevjerojatne energije i karizme, privatni život donio mu je bolne udarce.

Najteži se dogodio 1992. godine, kada je njegov 16-godišnji sin Edi smrtno stradao u Zagrebu, pod okolnostima koje nikada nisu do kraja razjašnjene.

Bio je to gubitak koji je Mišu duboko obilježio.

Nakon sinove smrti održao je veliki koncert ”Noć svijeća” na splitskom Poljudu, pred približno 50 tisuća ljudi.

Potom je objavio da više neće nastupati.

Tijekom devedesetih izgubio je i majku te mlađeg brata. Suočen s nizom osobnih tragedija, godinama se borio s depresijom.

U siječnju 1999. godine u Zagrebu je pokušao oduzeti vlastiti život pucajući sebi u prsa. Preživio je.

Unatoč svemu, ponovno je pronašao snagu za povratak glazbi.

Povratak čovjeka kojeg publika nikada nije zaboravila

Mišo se na pozornicu vratio koncertom u zagrebačkom Domu sportova.

Nastavio je snimati albume, ostvario duete s kćeri Ivanom i ponovno pobijedio na Splitskom festivalu.

Posebno mjesto u tom razdoblju zauzela je pjesma ”Dalmatino”, koja je postala još jedna od njegovih glazbenih himni.

Za izniman doprinos hrvatskoj glazbi 2012. godine nagrađen je Porinom za životno djelo.

Tijekom života ženio se tri puta. Prva supruga bila mu je Ljubica Komadina, druga Anita Baturina, bivša Miss Jugoslavije, s kojom je dobio sina Edija i kćer Ivanu.

Treća supruga bila mu je Lidija Pintarić, koja je ostala uz njega do kraja života.

Čovjek koji je ostavio trag i izvan glazbe

Mišo Kovač tijekom života nije skrivao ni svoje političke stavove.

Uoči prvih višestranačkih izbora javno je kritizirao mogućnost dolaska HDZ-a na vlast, no poslije je nastupao za tu stranku i održavao prijateljske odnose s predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Svjedočio je i na suđenju bivšem premijeru Ivi Sanaderu u aferi Fimi Media, u kojoj je tužiteljstvo tvrdilo da su njegovi predizborni nastupi bili plaćani iz crnih fondova HDZ-a.

Sam je svoje političke nastupe povezivao s odlukom sina Edija, koji je bio član HDZ-a od 1990. godine.

Spustio bi mikrofon, a tisuće ljudi nastavile bi pjevati

Ipak, kada se danas spomene Mišo Kovač, malo tko prvo pomisli na broj prodanih ploča, nagrade ili festivalske pobjede.

Pred očima se pojavljuje jedna sasvim druga slika.

Čovjek s tamnim naočalama, prepoznatljivim brkovima i podignutim rukama.

Mikrofon je spušten.

A pred njim tisuće ljudi pjevaju uglas.

Bio je to prizor koji se ponavljao desetljećima i koji je najbolje pokazivao koliko je Mišo značio svojoj publici.

Jer Mišo nije samo pjevao pjesme. Njegova publika živjela ih je zajedno s njim.

Njegov odlazak označio je kraj jedne velike glazbene epohe, ali pjesme koje je ostavio iza sebe nastavit će živjeti.

U Dalmaciji, u Šibeniku, na Poljudu, u zagrebačkim dvoranama, u automobilima, na obiteljskim okupljanjima i svugdje gdje se ljudi okupe i zapjevaju.

Mišo je posljednji put spustio mikrofon. Ovoga puta zauvijek.

Ali njegova publika nastavit će pjevati. (ika)