Piše: Željka Barlović Ferenčak
Živimo u jako izazovnom vremenu i to je više ili manje svima jasno. Sa svih strana stižu upozorenja da nas čeka još teže i gore. Kako se nositi s tim nimalo optimističnim vijestima? Svatko od nas ima svoju specifičnu situaciju, nekome je lakše, nekome podnošljivo, no mnogima je iznimno teško i nepodnošljivo. Opet, okrenemo li se samo malo u prošlost, koja je to generacija ljudi živjela bezbrižno?
Ljude koji uspiju proživjeti nekih 70-80 godina rijetko mimoiđu zla kao što su rat, neka epidemija ili pandemija, nestašice, restrikcije, problemi sa zaposlenjem i slično. Mi, nešto stariji, živo se sjećamo velikih boginja, zla u nuklearki Černobil, restrikcije struje, vožnje par-nepar, nestašice kave, ulja, brašna, šećera, higijenskih uložaka, banana… Domovinskog rata kao nečeg najstrašnijeg što smo do sada proživjeli. Proživjeli smo i preživjeli tako da se toplo nadam da ćemo i sada dočekati neka ljepša vremena.
”Baš me briga”
Ono što je drugačije u odnosu na spomenuta stara vremena, sve je uočljivija i izraženija otuđenost među ljudima te jedan stav, stav ”Baš me briga”. Svakodnevno gledam naše ostarjele sugrađane ili ljude iz okolice Bjelovara. Jedva hodaju, slabo ili nikako ne čuju niti dobro vide, dementni su. Pitam se kako funkcioniraju, pitam se da li su zbilja sami, pitam se mora li se baš tako živjeti na kraju svog životnog puta. Imam osjećaj da je veliki broj ljudi prepuštenih sami sebi.
Znam da postoje domovi za starije, no koliko je ljudi, pa i visoko obrazovanih, koji ih ne mogu plaćati. Postoje geronto-domaćice, hvale vrijedna pomoć, no koliko je dostupna svima koji bi ih trebali?
Znamo li to, imaju li socijalne službe takve podatke?
S druge strane, jedan dio mladih ljudi te onih, u svakom pogledu, u svojim najboljim i najproduktivnijim godinama, kao da žive u oblacima, žive neke tuđe živote. Često je to život izvan realnosti, iznad mogućnosti, što nerijetko dovodi do različitih frustracija.
Lijepu fasadu je uvijek ljepše vidjeti od one manje lijepe. Kako se do nje dolazi, manje je bitno, a još je manje važno što se ispod te fasade nalazi… Zadovoljstvo ili privid zadovoljstva? Bojim se, češće je ovo drugo.
Nismo uočili znakove
Godinama idemo u školu, studiramo, radimo, družimo se i ispijamo kave u istom društvu. Koliko smo se puta upitali, poznajemo li dobro te ljude s kojima provodimo nekoliko sati dnevno? Vidimo li ili smo gluhi i slijepi na te male znakove tuge, problema, muke, bolesti koje neminovno imamo svi u određenim trenutcima života? Na koncu, poznajemo li, onako kako bi trebalo, naše ukućane, članove svoje obitelji ili je današnja tehnologija otupjela naša osjetila, osjećaje i postupanja?
Na žalost, svjedoci smo sve češće neželjenih događanja. Pitamo se, pa kako, pa zašto, što je krenulo po zlu, kako se ništa nije uočilo. Nije jer nismo dovoljno dobro gledali, jer nismo pažljivo slušali, jer nismo uočili znakove i vapaj onoga s kojim provodimo sate….ili naprosto nije naša briga.
Imala sam potrebu staviti ovo sve na papir, ponajviše zbog svih, vama i meni dragih i bliskih osoba koje se nadaju da ćemo ih bar jednom dobro i pažljivo pogledati i poslušati.
