Promo
Prije dva mjeseca obilježio se najveći uspjeh u povijesti bjelovarskog sporta, podvig koji je teško nadmašiv.
Do 70-ih godina 20. stoljeća jugoslavenski ekipni sportovi nisu bili na vrhunskoj razini, ne uspijevajući se nadmetati s kudikamo bogatijim i prosperitetnijim sredinama.
Onda su krenuli veliki uspjesi klubova i reprezentacija zahvaljujući ”klincima” rođenim poslije Drugog svjetskog rata, a sve je započelo bjelovarskim Partizanom koji je u veljači 1972. ponosno podignuo trofej najboljega europskoga kluba svladavši u finalu Kupa prvaka jaki Gummersbach rezultatom 19:14.
Nijemci su bili tada veliki favoriti, a da su tada moderne kladionice poput PSK postojale, vjerojatno bi koeficijent na pobjedu hrvatske momčadi iznosio preko 10. Još i stoga što se finalni susret igrao u Dortmundu. Dakle, u gostujućoj atmosferi…
”Ne pobjeđuje onaj koji je bolji na papiru”
Tih su godina europskim rukometom vladali klubovi iz oba dijela Njemačke i Rumunjske. Gummersbach je na prijelazu iz 60-ih u 70-e čak triput osvajao titulu Kupa prvaka, a pred više od 15 tisuća gledatelja u dortmundskoj Westfalen dvorani očekivao se i četvrti pokal. No, Hrvoje Horvat i društvo utišali su goropadnu publiku te su u Bjelovaru postali ”rukometni bogovi”.
U spomen na 50. godišnjicu osvajanja Kupa europskih prvaka, puno se diskutiralo o
toj utakmici, no veliku su stvar desetkovani Bjelovarčani napravili i godinu kasnije kada su
ponovno igrali finale istog natjecanja, no onda je MAI Moskva bila prejaka.
”Desetkovani” iz
razloga što mnogo važnih igrača nije igralo jedan dio sezone, poput Horvata koji je morao
put vojske, ali i Vladimira Smiljanića-Babure koji je poginuo u prometnoj nesreći kod Splita u dobi od 22 godine iste 1972. kad je osvojen veliki trofej.
Prije nekoliko se godina vođa te ekipe i jedan od najboljih rukometaša svih vremena, ujedno i otac današnjeg izbornika hrvatske muške reprezentacije, Hrvoje Horvat, za Sportske novosti prisjetio nezaboravnog dosega.
-I onda je mali Bjelovar 19. veljače 1972. godine u prepunoj Westfalen dvorani u Dortmundu, pred 16 tisuća gledatelja, pobjedom 19:14 postao prvakom Europe srušivši dvostrukog pobjednika tog natjecanja. Bilo je to potpuno neočekivano, jer je naš protivnik bio apsolutni favorit. No, sport je nepredvidiv i zbog toga toliko interesantan.
Ne pobjeđuje onaj koji je bolji na papiru, nego onaj koji pobjedu ostvari na terenu. Zato uvijek kažem da je moj najveći sportski trofej zlatna olimpijska medalja iz Munchena 1972. godine, a moj najdraži trofej je pobjeda nad Gummersbachom i osvajanje Kupa europskih
prvaka – kazao je Horvat.
Na terenu Horvat, sa strane Seleš
Postoji bezbroj raznih anegdota, a nekoliko njih povodom godišnjice trofeja ispričale su neke od živućih ikona tadašnje momčadi Partizana. Nekima u to vrijeme nije moglo ”sjesti” u glavu da sportski klubovi imena Partizan postoje i izvan Beograda.
-Znali su nas najaviti kao Partizan iz Beograda, nisu znali što je i gdje je Bjelovar – rekao je pivot Marijan Jakšeković, a Nedeljko Prodanić se nadovezao.
-Jedan me novinar tada pitao koliko gledatelja prima naša dvorana. Nije mogao vjerovati kad sam mu rekao da mi nemamo dvoranu! Što bi tek bilo da imate, zapitao se – kazao je Prodanić.
Bjelovar je, jasno, miljama udaljen od tih dana, gledajući rezultate. Međutim, dobra je vijest da je sadašnja ekipa uspjela zadržati status premijerligaša, budući da se u finišu sezone ne nalaze u opasnosti od ispadanja u drugi rang hrvatskog rukometa.
S onim najboljima ne mogu se ”ravnati” pa često susreti sa Zagrebom i četvrtfinalistom Europske lige, Nexeom, ne budu zanimljivi.
Tako je, primjerice, sraz u Našicama krajem listopada protekao u dominaciji domaće ekipe koja je pobijedila s 42:25. Takvi mečevi mogu biti relativno dosadni pa, stoga, mnoge kladionice nude bonus dobrodošlice kako bi pratiteljima sporta bilo uzbudljivije. Zbog novog formata hrvatske Premijer lige, Bjelovarci su morali okušati snage s Nexeom, ali ne i sa Zagrebom koji je bio smješten u drugoj skupini.
Ako su rukometaši Bjelovara prije pola stoljeća na terenu imali vođu u liku Hrvoja Horvata,
onda je na klupi ”dirigentsku palicu” imao legendarni Željko Seleš koji je preminuo prije
nešto manje od godinu i pol u dobi od 91 godine.
Osim Seleša i spomenutog Smiljanića-Babure, među živima od zlatne generacije više nisu Ivan Đuranec, Željko Jandroković, Boris Bradić i Albin Vidović. To su sve imena koja su zlatnim slovima upisana u povijest RK Bjelovara, kao i ona koja možete vidjeti ispod…
Zlatna imena
Osvajači Kupa prvaka s Bjelovarom: Željko Nimš, Boris Bradić, Miroslav Pribanić, Nedeljko
Prodanić, Albin Vidović, Marijan Jakšeković, Željko Jandroković, Hrvoje Horvat, Ivan Đuranec, Josip Pećina, Vladimir Smiljanić-Babura, Nikola Hasan. Trener: Željko Seleš
1 Comment
Comments are closed.