Potresna ispovijest Bjelovarčanke: ”Oca (90) pronašle smo vezanog za krevet. Umro je sam, ponižen i žedan”

Smrt 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u Psihijatrijskoj bolnici Jankomir potaknula je Đurđicu Marković, Bjelovarčanku sa zagrebačkom adresom, da javno podijeli jedno od najbolnijih iskustava svojega života.

Riječ je o smrti njezina 90-godišnjeg oca, koji je u siječnju 2025. godine preminuo tijekom liječenja u bjelovarskoj bolnici.

Potresena viješću o smrti mladog čovjeka, Marković se prisjetila posljednjih dana svojega oca, ali i okolnosti njegova boravka u bolnici, za koje tvrdi da su bile obilježene neprimjerenim postupanjem prema nemoćnom pacijentu.

”Pronašle smo ga vezanog za krevet”

U svojoj javnoj objavi opisala je trenutak kada su ona i sestra oca zatekle vezanog za bolnički krevet, prestrašenog i, kako navodi, izrazito dehidriranog.

Prema njezinu svjedočanstvu, otac je tijekom noći pokušao doći do vode, a nakon što je pritom nenamjerno prekinuo dovod infuzije, osoblje ga je vezalo za krevet.

Marković tvrdi da joj je očev liječnik poslije rekao kako je takav postupak bio nepotreban.

”Rekli su mi da odlično jede. Nekoliko sati poslije bio je mrtav”

Posebno bolan dio njezina svjedočanstva odnosi se na 14. siječnja 2025. godine.

Toga je jutra, navodi, telefonski razgovarala s očevim liječnikom, koji joj je rekao da otac dobro jede te da mu je dogovoren fizioterapeut kako bi ojačao.

No kada su ona i sestra istoga poslijepodneva stigle u bolnicu, dočekala ih je vijest da je njihov otac preminuo.

Njezina objava nije samo svjedočanstvo o gubitku roditelja, nego i izraz duboke boli, razočaranja i pitanja koja su, očito, ostala bez odgovora.

Posljednja šetnja koju nikada neće zaboraviti

Uz svoje svjedočanstvo Marković je podijelila i fotografiju posljednje zajedničke šetnje s ocem, nešto više od dva mjeseca prije njegove hospitalizacije.

Prisjetila se kako su toga dana kupovali papuče, otišli na tržnicu po njegov omiljeni kuhani kravlji sir, posjetili crkvu i prošetali bjelovarskim korzom.

Upravo je ta uspomena, na jedan običan, ali sretan dan, posebno dirljiv završetak njezine objave.

Njezino svjedočanstvo u nastavku prenosimo u cijelosti, bez izmjena:

Objava Đurđice Marković

Smrt ovog mladog čovjeka u psihijatrijskoj bolnici Jankomir probudila je u meni vrlo bolne uspomene.

Sjetila sam se što smo sve početkom 2025. godine u bjelovarskoj bolnici proživljavali moj tata, sestra i ja. 

Sjetila sam se scene koju sam napravila kad smo ga našle vezanog za krevet – 90-godišnjeg starčića koji je tijekom liječenja toliko oslabio da više ne može ni sam sjesti, a kamoli ustati iz kreveta – prestravljenog, širom raširenih očiju od užasa koji je proživljavao od trenutka vezivanja do našeg dolaska u bolnicu, poniženog i toliko dehidriranog da mu se ljuštila koža s ispucanih usana.

Do dan prije smrti bio je priseban – bilo je jasno da je istina sve što je rekao. Odvezali su ga.

Informacije o stanju pacijenta tada su se mogle dobiti samo telefonski – nazvala sam kontakt telefon u 10 ujutro i tražila da me tatin liječnik nazove.

I je. Negdje oko podneva.

U tom razgovoru, 14. siječnja 2025. godine, rečeno mi je kako tata “odlično jede”, te mu je dogovoren i fizioterapeut, “kako bi ga malo ojačali”.

Požalila sam se tada na odnos osoblja prema tati. Ispričala sam epizodu s vezivanjem – tata je čitavu noć bio jako žedan (nije bilo razloga za uskraćivanje tekućine, no jedna od sestara primijetila je “kako samo piju i pišaju!), a do svoje vode nije mogao jer je bio priključen na infuziju.

Kad je oko 3 sata poslije ponoći na hodniku začuo korake, zazvao je tu osobu.

U sobu je ušao mlađi bolničar i tata ga je zamolio da mu dohvati vodu, na što je ovaj odgovorio da se “noću spava, a ne pije”.

Tata si je nakon toga bočicu pokušao uzeti sam, pri čemu je nenamjerno prekinuo dovod infuzije. Kad su to sestre vidjele, pozvale su liječnicu, a ona ga je dala vezati.

Tatin liječnik složio se da je postupak bolničara bio okrutan, a vezivanje nepotrebno.

Kad smo sestra i ja, u 3 popodne došle tati u posjet, na hodniku nas je dočekao taj isti liječnik.

Između telefonskog razgovora i našeg dolaska u bolnicu – tata je preminuo.

Sam. Ponižen. Nevažan onima kojima je čitav život vjerovao.

Vjerovala sam im i ja. Danas si zamjeram što nakon te epizode vezivanja tatu nisam vratila kući.

Bilo je očigledno da je za osoblje na tom odjelu on samo starac koji treba što prije umrijeti.

Nisu se sramili to pokazati. Nama.

Ne mogu ni naslutiti kakvi su onda bili kad ih nismo vidjeli!

Da sam ga dovela kući, možda bi živio dan-dva kraće, ali bio bi okružen ljudima koje je volio, pažnjom i ljubavlju, a ne žedan, ponižen i posve sam do svog posljednjeg daha.

Na fotografiji je tatina i moja posljednja zajednička šetnja, malo više od 2 mjeseca prije hospitalizacije o kojoj pišem.

Išli smo mu kupiti nove papuče, onda na plac po kuhani kravlji sir koji je volio, potom u crkvu, da uživo vidi nove klupe i da zapalimo svijećice za mamu i Ivana. Potom smo prošetali korzom.

Bio je to jedan zaista lijep dan!

Napomena redakcije: Navedeno svjedočanstvo osobno je iskustvo i viđenje događaja Đurđice Marković.

Redakcija portala Bjelovar.live prenosi njezinu javnu objavu, pri čemu ističemo da izneseni navodi o postupanju bolničkog osoblja nisu neovisno potvrđeni.

Objavom ne prejudiciramo odgovornost bilo koje osobe ili ustanove. Općoj bolnici ”Dr. Anđelko Višić” Bjelovar ostavljamo mogućnost očitovanja, koje ćemo objaviti po zaprimanju. (ika)