Razgovarao: Ivan Karačony (ivankaraconyy@gmail.com)
Danas razgovaramo s jednom od najaktivnijih i najdosljednijih figura hrvatske likovne scene – Sonjom Švec Španjol.
Kroz više od 12 godina samostalnog kustoskog rada, Sonja je otvorila više od 300 izložbi diljem Hrvatske, neumorno promovirajući kvalitetnu umjetnost, decentralizaciju kulturne scene te etički i profesionalni pristup u struci.
Uz portal PerceiveArt i emisiju KolibriS, njezin rad ide daleko izvan okvira kustoske prakse – ulazi u područja kulturne politike, edukacije i borbe za prava samostalnih umjetnika.
Danas s njom razgovaramo o izazovima, vrijednostima i viziji budućnosti hrvatske kulture.
BJLive: Što vas je potaknulo da krenete putem nezavisne kustosice i nikad ne pristajete na “ruka ruku mije” način rada?
Po završetku studija pokušala sam pronaći posao u struci u zagrebačkim galerijama i muzejima, no to je bilo još za vrijeme bivšeg gradonačelnika kada znanje, stručnost i kvaliteta nisu bile na cijeni prilikom zapošljavanja. Kako nisam htjela sjediti doma prekriženih ruku i naricati nad vlastitom sudbinom, pokrenula sam web stranicu PerceiveArt i počela objavljivati likovne kritike i intervjue s umjetnicima, a polako su počeli pristizati i prvi angažmani za pisanje predgovora za izložbe. Tada sam shvatila da mi ovakav način rada najviše odgovara, jer imam potpunu slobodu. Čak i da sam uspjela pronaći posao u struci unutar ustanove, nikada ne bih pristala na način rada “ruka ruku mije”, dapače, to je ono protiv čega se kontinuirano borim od samih početaka nezavisnog djelovanja. Integritet, dostojanstvo, moralna načela i etički principi su ono što me oduvijek vodilo u radu, ali i životu i to su osnove kojih se nikada ne bih odrekla.
BJLive: Kako biste opisali najveću prednost, ali i najveći izazov rada izvan institucija?
Najveća prednost je sloboda odabira projekata i suradnika te samostalna organizacija rada, a najveći izazovi su potpuna neizvjesnost i financijska nesigurnost. Naime, kao nezavisna kustosica ovisim isključivo o sebi – moram se izboriti za svaki projekt, ne primam plaću, živim od honorara do honorara i nastojim svaki projekt odraditi maksimalno kvalitetno i profesionalno, jer su usmena preporuka i iskustvo iz prve ruke najbolji vjetar u leđa za daljnje projekte. Članica sam Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te djelujem u statusu “samostalne umjetnice” kao nezavisna kustosica što znači da ne primam plaću, nemam pravo na godišnji odmor niti na bolovanje prva 43 dana, nisam kreditno sposobna, nemam božićnice, uskrsnice, regrese, nikad u životu nisam dobila dnevnicu i svu profesionalnu radnu opremu (fotoaparat, laptop, printer, mobitel, automobil) moram sama kupiti i održavati. Svake godine nastojim osigurati i dogovoriti projekte za narednu godinu kako bih si osigurala egzistenciju, a honorari u sektoru kulture i umjetnosti su u pravilu preniski i neredoviti, tako da je to uvijek borba s vjetrenjačama. Radite iznimno puno, a malo prihodite i iskreno, da toliko ne volim svoj posao sumnjam da bih ustrajala punih 12 godina raditi u ovakvim uvjetima i okvirima.
BJLive: Otvorili ste više od 300 izložbi – postoji li neka koja vam je posebno važna i zašto?
Uh, mogla bih izdvojiti popriličan broj izložbi koje su me dotakle i bile vrlo važne, ali da ne izdvajam samostalne izložbe pojedinih umjetnika, jer je to uvijek nezahvalno, izdvojila bih grupnu izložbu povodom 5. godišnjice portala PerceiveArt koja se 2018. godine održala u Galeriji Zvonimir u Zagrebu. Sudjelovalo je ukupno 17 umjetnica i umjetnika iz cijele Hrvatske, uključujući i jednu umjetnicu koja živi u Berlinu. Predgovor je napisala draga kolegica Željka Jelavić, a predivan govor na otvorenju održao je iznimno dragi kolega Nikola Albaneže koji mi je bio profesor na dodatnom studiju Muzeologije i koji nas je nažalost prerano napustio. Na otvorenje su došli mnogi meni dragi ljudi – obitelj, prijatelji, suradnici, kolege i umjetnici. Svojim dolaskom podržali su umjetnike koji izlažu, portal PerceiveArt i moj rad što me baš duboko emotivno ganulo. Cijela izložba je realizirana bez ikakve financijske podrške, svi smo volontirali, a ja sam uložila i vlastite financije za tisak kataloga, uskočili su i nevjerojatni kolege koji su napravili vrhunski video prilog s otvorenja izložbe koji, uz katalog, ostaje kao trajna dokumentacija i sjećanje na tu divnu i važnu izložbu.
BJLive: Kako birate umjetnike s kojima surađujete – koliko je za vas važna osobnost, a koliko umjetnički izričaj?
Imam tri osnovna kriterija prilikom suradnje, a do njih sam došla poučena bogatim iskustvom rada s najrazličitijim umjetnicima različitih generacija. Podjednako mi je važno da je autor kvalitetan umjetnik, ali i dobar, posvećen i kvalitetan čovjek. Naime, postoje iznimni umjetnici, koji su vrhunski u svom radu, ali su istovremeno i vrlo teške i zahtjevne ličnosti, neki su vođeni primarno svojim egom i okušala sam se i u takvim suradnjama i ne bi ih nikad više ponovila. Bitno mi je da je rad autora na dostojnoj kvalitativnoj razini, a ako su u pitanju mladi autori da u njima vidim posvećenost, predanost, ozbiljnost, odgovornost i potencijal, jer ukoliko ću odvojiti vrijeme da im pomognem (a imam zaista jako malo slobodnog vremena) onda to mora biti sa svrhom i ciljem, a ne da tratim i njihovo i svoje vrijeme. Prilikom suradnje mi je izuzetno bitno da postoji međusobno poštovanje i uvažavanje te da obje strane poštuju dogovor i rokove. Upravo zato pomno biram suradnike i umjetnike, jer smatram ako imamo iste vrijednosti i pristup poslu da možemo dati maksimalno od sebe i u konačnici će i rezultat takve suradnje biti na razini. Imam veliku sreću da sam u ovih 12 godina upoznala iznimno puno kvalitetnih, dobronamjernih, inspirativnih i nevjerojatno imaginativnih umjetnika te sam s mnogima od njih ostvarila i višegodišnje suradnje, a neki su mi postali i dragi prijatelji.
BJLive: Vaš portal PerceiveArt već 11 godina djeluje volonterski – što vam daje snagu da ga i dalje uređujete bez vanjske potpore?
U više navrata su mi dobronamjerni suradnici i kolege sugerirali da prijavim portal na natječaje za javno financiranje, no nikada se nisam odlučila na taj korak, jer svaka ovisnost o nekome neminovno povlači i uvjete djelovanja, a htjela sam da PerceiveArt zauvijek ostane u potpunosti slobodan i nezavisan portal. Da, to podrazumijeva i određene troškove poput plaćanja domene i tehničkog održavanja stranice te kontinuirani volonterski rad, ali to je odluka koju sam svjesno donijela, jer mi je od presudne važnosti da mogu pisati i objavljivati sve što smatram relevantnim i nužnim i to mi je bilo važnije od financijske podrške. A potvrda da se itekako isplatilo je velik broj vjernih pratitelja i čitatelja koji prepoznaju kvalitetu i relevantnost portala, posebice danas kada je prostor u medijima za umjetnost i kulturu radikalno smanjen, a u pojedinim tiskovinama i portalima je u potpunosti nestao.
BJLive: Zašto vam je toliko važno da se likovna umjetnost ne koncentrira samo u Zagrebu, već da bude dostupna i manjim sredinama?
Da me ne bi krivo shvatili, ja sam rođena i cijeli život živim u Zagrebu i izuzetno volim svoj grad i vjerojatno nikada neću iseliti iz njega, ali u Zagrebu imam najmanje mogućnosti za profesionalni rad. Naime, cijelo desetljeće pokušavam uspostaviti kvalitetne suradnje s ustanovama u kulturi u Zagrebu, a iz komunikacije s ustanovama izvan Zagreba, kao i sa samostalnim umjetnicima, znam da oni također pokušavaju uspostaviti suradnju te, kao i ja, vrlo često ne uspijevaju u svojim nastojanjima. Zagreb je izuzetno zatvorena zajednica za domaće ljude koji nisu dio klanovskih grupacija, a još i više za ljude izvan Zagreba. S obzirom da žive i rade u glavnom gradu s najvećim budžetom za kulturu i umjetnost, s godinama su se pretvorili u krajnje inertne ustanove koje istinski ne žive i ne poštuju našu struku, već su tamo radi sigurne radne pozicije i plaće koja stiže svaki mjesec. Ovo govorim iz iskustva komunikacije s ustanovama gdje sam dobivala odgovore poput ”što biste vi tako agilni i predani radili u inertnoj ustanovi poput naše?” ili kada sam predložila izložbu naglašeno edukativnog karaktera, koja je proputovala cijelom Hrvatskom, jednom zagrebačkom muzeju, muzejska pedagoginja iz dotičnog muzeja mi je odgovorila ”zašto bih ja prihvatila izložbu koja bi podrazumijevala moj dodatni angažman uz tekući posao koji trenutno radim?” Što reći nakon takvih izjava? I to ukoliko se uopće udostoje odgovoriti s obzirom da imam poprilično iskustvo kako one najveće, iako je riječ o javnim ustanovama u kulturi, uopće ne odgovaraju na dopise i službene e-mailove. Naravno, ne treba generalizirati i nisu svi takvi, svaka čast izuzecima kojih ima i koje osobno poznajem i redovito s njima komuniciram, ali da je situacija sjajna – nije, dapače, porazna je.
Kada sam 2017. godina, zahvaljujući jednoj udruzi, dobila angažman da organiziram dvije putujuće izložbe po Hrvatskoj, otkrila sam mnoge kvalitetne ustanove u kulturi od knjižnica i centara za kulturu pa sve do galerija i muzeja u manjim gradovima po Hrvatskoj u kojima rade kolege koji su agilni, profesionalni, odgovorni i željni suradnje s vanjskim suradnicima. Oni doslovce žude za kvalitetnim projektima, jer aktivno rade na izgradnji zajednice stalnih posjetitelja i konzumenata njihovih sadržaja te im žele osigurati i prezentirati kvalitetne izložbe. I onda sam shvatila da ću prije u ustanovama izvan Zagreba pronaći ljude s istim principima rada negoli u Zagrebu. Tako sam aktivno počela raditi na decentralizaciji kulture i umjetnosti organizacijom putujućih izložbi po Hrvatskoj, što sam nastavila i preko portala PerceiveArt, ali i kroz televizijsku emisiju o kulturi i umjetnosti KolibriS koju sam vodila i uređivala pune dvije godine u doba COVID-a i koja se emitirala na ukupno 8 televizija u Hrvatskoj.
BJLive: Što vam znači deset godina rada na ZILIK-u u Karlovcu i kako vidite ulogu takvih manifestacija u lokalnim zajednicama?
ZILIK je jedan od najdražih i najvažnijih projekata na kojima imam priliku raditi i to zahvaljujući dragom, ranije spomenutom, kolegi Nikoli Albanežeu koji je vodio ZILIK više od 10 godina. Naime, ZILIK je počeo kao jedna mala, skromna, ali iznimno posebna kolonija u Karlovcu koja je nastala zbog djece bez adekvatne roditeljske skrbi u tadašnjem Dječjem domu “Vladimir Nazor”. Nakon više od pola stoljeća djelovanja, ZILIK se pretvorio u nacionalnu manifestaciju s međunarodnim karakterom i dandanas utjelovljuje sve one nematerijalne ljudske vrijednosti koje nas čine humanim ljudskim bićima, a to su empatija, prijateljstvo, ljubav, povjerenje, podrška i igra. Stoga mi puno znači što će iduće godine biti jubilarna 10. godišnjica otkako vodim ZILIK. Svake godine pozivamo i ugošćujemo divne i kvalitetne umjetnice i umjetnike iz cijele Hrvatske i regije koji se punih tjedan dana u siječnju druže s našim malim Nazorićima, ali i djecom iz drugih domova i škola iz cijele Hrvatske. Umjetnici uvijek pripreme odlične likovne radionice za djecu i to onda bude tjedan dana kada vanjski svijet, brige, negativne vijesti i preokupacije nestaju, a druženje, igra, smijeh i likovno stvaralaštvo budu u fokusu kako malih tako i velikih. Kada punih 10 godina organizirate s Dječjim domom, njihovim zaposlenicima i štićenicima takvu manifestaciju, oni postanu i vaša obitelj. Nadam se i vjerujem da će ZILIK još dugo trajati, jer su nam prijeko potrebne takve manifestacije. I djeci i odraslima. Svima.
BJLive: Kada govorimo o položaju samostalnih umjetnika i kustosa – što se mora hitno mijenjati?
Uf, puno toga! Prvo i osnovno treba se u potpunosti redefinirati pozicija i valorizacija umjetnosti, umjetnika i kulturnih djelatnika u Hrvatskoj, jer je ona trenutno na jako niskim granama. Što točno pod time mislim? Svi smo svjedočili prilikom nedavne hajke na samostane umjetnike činjenici kako šira javnost umjetnike percipira kao državne parazite koji ništa ne rade. Za takvu sliku u javnosti uvelike je odgovorna državna vlast, urušavanje obrazovnog sistema, osobe iz javnog života, ali i mediji. U pripremi je novi Zakon o umjetnicima koji bi u utopijskoj varijanti trebao urediti tržište umjetnina, uvesti porezne olakšice na kupovinu umjetnina i uvesti obaveznu isplatu honorara likovnim umjetnicima za njihov rad i izlagačku djelatnost. Trebalo bi pod hitno povećati honorare za vanjske suradnike tj. sve one koji nisu stalno zaposleni te rade kao samostalni umjetnici, uključujući i nezavisne kustose. Naime, Ministarstvo kulture i medija se stalno hvali kako se povećao budžet za kulturu i ustanove u kulturi, a Grad Zagreb se hvali kako je povećao budžet za nezavisni sektor i centre za kulturu, no obje instance, koje su glavni izvor financiranja kulture i umjetnosti u Zagrebu i Hrvatskoj, nisu upoznate s činjenicom da ta povećanja nikada nisu stigla i nisu se povećala za vanjske suradnike. Niti za jedan jedini cent. Možda su kolege, koji su na stalnim plaćama u ustanovama, dobili veći budžet za svoje projekte, ali vanjski nezavisni radnici nisu dobili nikakva povećanja honorara unatoč inflaciji, prelasku na euro i općenito povećanim troškovima života. Tu je naravno i vječno pitanje i činjenica da jedino likovni umjetnici ne dobivaju honorare za vlastite samostalne izložbe, a ako ih slučajno i dobiju, oni su preniski, posebice ako uzmemo u obzir da umjetnici sami moraju financirati radni materijal za nastanak novih radova za koje je upitno hoće li ih i u kojem vremenskom periodu uspjeti prodati. Puno je tu posla, mogli bi jedan cijeli intervju posvetiti samo ovoj temi.
BJLive: Kako se borite protiv nepotizma i neetičnih praksi u struci, a da pritom ostanete dosljedni sebi i otvoreni za suradnju?
Borim se tako da vlastitim radom postavim primjer da se može drugačije. Otvoreno, jasno i glasno progovaram o problemima, ukazujem na neuralgične točke u našem društvu i struci te vlastitim primjerom nastojim pokazati da je moguće slijediti moralne i etičke principe djelovanja i pritom opstati. Da, to je daleko teži, duži i kompliciraniji put, ali put kojim kada kročite, možete se pogledati bez srama u ogledalo i možete mirne savjesti zaspati navečer, a meni je to prioritet. Naravno da mi je takav način djelovanja zatvorio mnoga vrata i suradnje, ali vjerujem da to nikada nisu niti bile prave mogućnosti za suradnju, jer je riječ o ljudima koji rade i djeluju dijametralno suprotno od mene. Svaki put kada sam članica žirija za selekciju radova i autora rukovodim se primarno kvalitetom prijavljenih radova. Puno puta na natječajima koje sam osobno žirirala nisu prošli dragi prijatelji ili suradnici, jer njihov rad jednostavno nije bio dovoljno dobar ili nije u potpunosti, u konkurenciji s drugima, odgovarao temi/sadržaju natječaja. I oni to razumiju i poštuju. I upravo tako bi i trebalo biti, ali nažalost često to nije slučaj. Bila sam u nekoliko prilika u žirijima u kojima se nastojalo manipulirati rezultatima, posebice kod dodjele nagrada. Stariji i utjecajniji članovi žirija su mislili da ću prešutjeti takvu situaciju jer su navikli da im ljudi pognu glavu i zašute te prepuste njima konačan odabir. Iz odgovornosti prema sebi, struci i prijavljenim umjetnicima, nisam mogla šutjeti i urgirala sam da se selekcija provede upravo onako kako je najavljeno, a to je da svi zajedno pregledamo sve prijavljene radove i donesemo konačnu odluku. I da, u takvim situacijama vrata za buduću suradnju su se definitivno jednom zauvijek zatvorila, a ja sam bila percipirana kao ”teška i komplicirana osoba za suradnju”, jer nisam htjela šutjeti i praviti se da ništa ne vidim i ne čujem. Često kada vidim koji kolege su članovi žirija pojedinih izložbi već napamet znam koji umjetnici će sigurno proći na natječaju, jer se oni u pravilu vode principom ”ruka ruku mije”. Zato i imamo na izložbama uvijek istih pet do deset umjetnika koji prolaze na svim natječajima, prezentirani su u svim galerijama i predstavljeni u tiskovinama koje još pokrivaju umjetnost. Šira javnost mogla bi pomisliti kako da je Hrvatska siromašna umjetnicima, ali to je daleko od istine. Problem je u tome što mnogi umjetnici zbog takvog oportunističkog i nepotističkog sistema uopće ne mogu dobiti priliku da adekvatno konkuriraju i prođu na određenim natječajima i izlažu u određenim ustanovama. Potrebno je samo dovoljno dugo pratiti hrvatsku kulturnu scenu i vrlo brzo se povežu konci tko je čiji i tko s kime i na koji način radi. Ja se držim podalje od bilo kakvih klanova, radije sama gradim vlastiti put, nego da budem dio takvih grupacija.
BJLive: Koji bi bio vaš savjet mladima koji žele raditi u kulturi, a ne žele pristajati na kompromise i “igre moći”?
Prvo i osnovno potrebno je definirati zašto se želi raditi u kulturi – koji su ciljevi, želje i očekivanja? Naime, to je izuzetno težak, naporan i trnovit put ukoliko ne želite pristati na kompromise i “igre moći”. I čovjek treba biti maksimalno fokusiran, predan, posvećen i beskrajno ustrajan jednom kada krene, jer žrvanj je neumoljiv. Probat će vas učiniti dijelom klana kako bi sami ojačali i eliminirali konkurenciju, a ako u tome ne uspiju, usmjerit će sva svoja sredstva i utjecaje da vas onemoguće u radu, jer im remetite planove i predstavljate trajni trn u oku. Ovo je sektor u kojem se nećete obogatiti niti proslaviti, ali možete učiniti velik i upečatljiv učinak na društvo te raditi za opće dobro i dobrobit zajednice. Naravno, ako pristanete prodati dušu vragu, možete se i proslaviti i obogatiti preko noći, ali to je put za koji ja osobno nemam savjete i koji izbjegavam u širokom luku.
Sonja Švec Španjol svojim radom svakodnevno dokazuje da se i u složenim okolnostima može djelovati profesionalno, etično i s entuzijazmom.
Njezin doprinos hrvatskoj likovnoj sceni ne ogleda se samo u broju izložbi, već u dubokoj vjeri da umjetnost mora biti dostupna svima i da istinski kvalitetni projekti mogu nastati i izvan okvira velikih institucija.
Hvala vam na razgovoru i na svemu što činite za umjetnost i kulturu u Hrvatskoj.
