Piše: Goran Matejak, audiofil i veliki zaljubljenik u glazbu
Filmovi su više od pokretnih slika – oni su iskustva, emocije, priče koje nas pogađaju na način koji ponekad ni sami ne razumijemo. No, ono što ih čini zaista nezaboravnima nije samo vizualni aspekt, već i ono što ih prati – glazba.
Soundtrackovi nisu samo pozadinska buka, već ključni element koji definira atmosferu, likove i emocije, stvarajući posebne svjetove u kojima se gubimo.
Postoji ta čarolija kada u mraku kino dvorane ili u tišini vlastite sobe čuješ prve taktove pjesme koja ti se zauvijek ureže u pamćenje. Nekad smo željeli biti glavni junaci tih priča, hodali ulicama svog grada zamišljajući da su opasne ulice New Yorka, da se borimo protiv zla, spašavamo svijet ili jednostavno tonemo u melankoliju kad bi nas uhvatila nostalgija. Neki filmovi postali su kultni ne samo zbog svojih priča, već i zbog nevjerojatne glazbene pratnje koja ih je definirala.
Soundtrackovi su bili nešto poput portala – ulaz u svjetove u kojima su heroji padali i ustajali, u kojima je ljubav bila nemoguća, ali moćna, u kojima su obračuni imali svoje himne.
Neki od tih soundtrackova postali su kultni ne samo zbog filmova, već zbog nevjerojatnih glazbenih zbirki koje su definirale generacije.
Streets of Fire, The Warriors, The Crow, The Graduate, Pat Garrett & Billy The Kid, The Pink Panther, Judgment Night i American Splendor – to su bili albumi koji su više od zbirki pjesama. Oni su bili priče same po sebi.
Glazba u filmovima nikada nije samo pozadinska kulisa – ona je srce i duša priče. Koliko puta smo gledali neki film i kasnije ga se sjećali ne samo po scenama, nego i po onoj pjesmi koja je sve učinila moćnijim?
Kad se zvuk i slika spoje na pravi način, film prestaje biti samo film – postaje iskustvo koje nosimo sa sobom.
No nije samo riječ o pojedinačnim albumima – riječ je o načinu na koji nas je glazba vodila kroz emocije i identitete.
Soundtrackovi su često bili prvi kontakt sa žanrovima koje dotad nismo poznavali – neki su nas upoznali s punkom, neki s jazzom, neki sa soulom ili eksperimentalnim rockom. Film i glazba u kombinaciji su nas oblikovali – učili kako osjećati i razumjeti pogled bez riječi. Kroz te soundtrackove gradili smo ne samo glazbeni ukus, već i emocionalnu mapu sebe.
Sjećam se kako smo s prijateljima provodili sate analizirajući scene, kopajući po vinilima i CD-ima, presnimavajući kazete i izrađujući vlastite “mixtapeove” inspirirane filmskim momentima. Sve je to bio dio našeg identiteta, bunt protiv konvencionalnog, potraga za nečim dubljim. Glazba je bila naš vodič, a film okvir u kojemu smo ju prvi put doživjeli.
Djetinjstvo i prvi susreti s filmskom glazbom
Sjećam se prvih filmova koje sam gledao i kako su soundtrackovi postajali dio mog svakodnevnog života. Recimo, “The Warriors”. Bili smo klinci, sjedili smo na podu, zureći u ekran dok su bande New Yorka vodile svoju bitku.
Nakon toga, kada bismo se igrali vani, svatko od nas htio je biti vođa neke izmišljene bande. Nismo imali pojma kako izgleda pravi New York, ali zbog soundtracka i filmske estetike, vjerovali smo da je to svijet u koji bismo mogli upasti.
“Streets of Fire” bio je drugi svijet. Kiša, neon i glazba koja te tjera da misliš kako si nepobjediv.
Kad bismo vozili bicikle po pustom gradskom kvartu, zamišljali smo da prolazimo kroz te ulice, dok su pjesme poput “Nowhere Fast” odjekivale u glavi. I dan-danas, kad padne kiša i ulica se presijava pod svjetlima automobila, osjetim taj isti nalet adrenalina.
A onda je došao “The Crow”. Film koji nije bio samo film, već gotovo religijsko iskustvo. Prvi put kada sam ga gledao, bilo je kasno navečer, s kasetom spremnom da snimi sve pjesme koje su mi zapele za uho.
“Burn” od The Cure postala je himna. Svaki put kada bi kiša padala, čovjek bi poželio obući crni kaput i izgubiti se u noći.
Kao klinac, sanjao sam da sam junak svojih omiljenih filmova. Hodao sam ulicama Bjelovara zamišljajući da su to opasne noćne avenije New Yorka iz “The Warriors”. Vozio sam bicikl zamišljajući da iz pozadine svira “Nowhere Fast” iz “Streets of Fire”.
Kad bih bio tužan, povukao bih se u sobu i pjevušio “Sound of Silence” iz “The Graduate”. I onda, jednog dana, počeo sam skupljati ploče. Ne zbog kolekcionarstva, već zato što sam želio držati sve te svjetove u rukama.
Danas, kad pogledam svoju kolekciju soundtrack LP-a, svaki od njih je mali vremenski stroj. Vodi me nazad u trenutke kad sam vjerovao da je sve moguće.
U nastavku ću vam otkriti neke od svojih favorita, albume koji nisu samo glazba, nego čisto osjećanje.
SOUNTRACKOVI KOJI SU NAS OBLIKOVALI
The Pink Panther (1963) – Jazz koji nikada ne stari
Henry Mancini stvorio je nešto bezvremensko. Tema iz “The Pink Panther” nije samo muzika – to je stav, šarm i tajanstvenost u jednoj melodiji.
Bez obzira na to koliko puta čuješ glavnu temu, uvijek će izazvati osmijeh. Taj soundtrack je dokaz da glazba može imati humor, šarm i sofisticiranost, sve u isto vrijeme.
Henry Mancini i bezvremenska tema koju svi znaju. To je soundtrack koji možete slušati kad kuhate, kad se ljubite, kad čitate knjigu.
Glavna tema je toliko popularna da je korištena u stotinama reklama, crtića i parodija.
Graduate (1967) – Simon & Garfunkel i savršena nostalgija
Kada bi soundtrack bio lik u filmu, ovaj bi bio Dustin Hoffman. Simon & Garfunkel su kroz pjesme poput “The Sound of Silence” i “Mrs. Robinson” uspjeli uhvatiti duh generacije koja se osjećala izgubljeno, uhvaćeno između prošlosti i neizvjesne budućnosti.
Svijet bez “The Sound of Silence” i “Mrs. Robinson” bio bi tužno mjesto. “The Graduate” je film o izgubljenosti, o onom trenutku u životu kad ne znaš kuda ideš, a Simon & Garfunkel su stvorili soundtrack koji točno hvata taj osjećaj. Ovaj album zvuči kao uspomene koje nismo ni znali da imamo.Film je revolucionaran po tome što je koristio postojeće pjesme kao soundtrack, što je tada bilo neuobičajeno.
Pat Garrett & Billy The Kid (1973) – Dylanov poetski vestern
Bob Dylan nije samo napisao glazbu za ovaj film Sama Peckinpaha, već je i sam nastupio u njemu kao lik Alias.. “Knockin’ on Heaven’s Door” možda je danas klasik, ali tada je bila potpuno nova, bolna i emotivna pjesma koja je postala simbol oproštaja i sudbine.
Bob Dylan je majstor priče, a ovaj soundtrack to dokazuje. “Knockin’ on Heaven’s Door” možda je najpoznatija pjesma, ali ostatak albuma savršeno hvata atmosferu filma. Ovaj soundtrack nije samo glazbena podloga – to je još jedan sloj priče.
The Warriors (1979) – Ulice opasnosti i ritam borbe
“Warriors… come out to play-yay!”. Da, svi smo to bar jednom rekli “The Warriors” je više od filma – to je urbana legenda.
Zamislite noćnu jurnjavu kroz New York, bande koje vrebaju iza svakog ugla i neizvjesnost koja vas drži prikovanim za ekran.Gdje bi ovaj film bio bez svog hipnotičnog zvuka? Od elektronskih melodija Barryja De Vorzona i uvodne teme “The Warriors” do klasične rock eksplozije “In the City” Joea Walsha koja je ostala himna svih izgubljenih i neprihvaćenih, dok je instrumentalna podloga savršeno dočarala osjećaj napetosti i opasnosti. , ovaj soundtrack nije samo pratio film, već ga je definirao. Dok su Warriorsi trčali kroz noćne ulice New Yorka, mi smo ih pratili, zamišljajući sebe u njihovim kožnim jaknama. Film je snimljen s malim budžetom, ali soundtrack mu daje snagu pravog urbanog epa.
“Hair” (1979) – Kad je glazba imala dušu, a kosa bila ideologija
Postoji nešto čarobno u glazbi iz filma Hair. Ne samo da je riječ o jednom od najvažnijih soundtrackova 20. stoljeća, nego je i osobno, za mene, taj album bio jedan od prvih susreta s idejom da glazba ne mora biti samo za ples ili za pozadinu. Ona može biti prosvjed, molitva, ples, suza i smijeh – sve u jednome. Kad sam prvi put čuo te pjesme, nisam znao puno o hipijima, Vijetnamu, kontrakulturi… ali sam znao da nešto u toj glazbi gori. Neka iskra slobode koju je teško objasniti, a još teže zaboraviti.
Ako postoji pjesma koja otvara vrata u jedan potpuno drugačiji svemir – onda je to ”Aquarius/Let the Sunshine In”. Orkestracija, vokali, ritam – sve je toliko moćno da doslovno možeš osjetiti kako se otvara nebo iznad tebe. Bio sam klinac kad sam to prvi put čuo, ali me obuzela neka čudna sreća, pomiješana s osjećajem čežnje za svijetom koji nikada nisam doživio – ali sam ga osjećao kao svoj.
Tom Waits & Crystal Gayle – One From the Heart: Jazz, melankolija i zalazak sunca u Las Vegasu (1982)
Postoje soundtrackovi koji su veći od filma za koji su snimljeni – i One From the Heart je upravo to. Francis Ford Coppola možda nije snimio remek-djelo koje je očekivao kad je 1982. uložio srce, novac i viziju u ovu neobičnu ljubavnu priču, ali je zato Tom Waits – u tandemu s čarobnim vokalom Crystal Gayle – stvorio glazbeni svemir koji je danas kultni dragulj.
Zamišljam sebe kako ga prvi put slušam s ploče, igla lagano klizi u brazdu, a soba miriše na stare knjige i svijeću od vanilije. Waits ne viče, ne propovijeda – on šapće, krcka, svira ti na klaviru kao da si jedina osoba kojoj priča. A onda uđe Crystal Gayle – vokal koji te podigne i odvede ravno na krov nekog starog kazina s pogledom na Las Vegas.
Pjesme poput “Broken Bicycles”, “Little Boy Blue” ili “Old Boyfriends” djeluju kao stranice dnevnika koje su se umjesto riječi odlučile izraziti notama. “Picking Up After You” u duetu Waitsa i Gayle prava je minijatura filmske ironije, bolna i duhovita u isto vrijeme – kao kad bivši par pokuša civilizirano podijeliti sjećanja, a sve što uspiju je međusobno ogreban ego.
I dok je film One From the Heart možda ostao neprepoznat ili čak zaboravljen u usporedbi s Coppolinim drugim klasicima, glazba je dobila drugi život. Ona se danas vrti po noćnim radio programima, po klubovima za ljude koji znaju što znači tišina između dviju nota. Čak je i nominirana za Oscara – što nije mala stvar, ali važnije je to što je preživjela vrijeme.
Za tebe, za mene, za svakog glazbenog romantika – ovo je ploča koju treba imati u kolekciji. Ne zato što je „važna“, nego zato što liječi. Kad je pustiš navečer, uz tišinu i čašu crnog vina, osjetiš kako ti glazba može pričati priču bez ijedne scene. Samo atmosfera. Samo glasovi. Samo klavir i srce.
Streets of Fire (1984) – Rock & Roll bajka
Kad netko spomene “rock & roll bajku”, prvo što mi pada na pamet je “Streets of Fire”. Film koji je spojio estetiku ’50-ih i ’80-ih, neon i kišu, jake likove i eksplozivnu glazbu. Soundtrack ovog filma nosi nevjerojatnu energiju – “Nowhere Fast” i “Tonight Is What It Means to Be Young” pjesme su koje kao da dolaze iz nekog drugog svijeta, pune drame i strasti. Ovo nije samo filmska glazba – ovo su pjesme koje pale unutarnji plamen i tjeraju nas da vjerujemo da smo nepobjedivi.
Rock & roll bajka za romantike s šakom.
Film koji je možda ostao u sjeni većih hitova osamdesetih, ali njegov soundtrack je priča za sebe. Power ballade i epske rock himne savršeno su odgovarale distopijskoj, noir atmosferi filma.
Footloose (1984) – Energija, sloboda, ples
“Footloose” je film koji je gotovo postao glazbeni pokret. Sam naziv pjesme “Footloose” u kombinaciji s filmom znači slobodu, otpuštanje i pobjedu nad normama koje nas ograničavaju. Pjesme kao što su “Holding Out for a Hero” Bonnie Tyler ili naslovna “Footloose” Kenny Logginsa postale su ikone osamdesetih godina – pjesme koje su nas prisiljavale da zaboravimo na sve brige i počnemo plesati. Svaka scena bila je oslobođena, sve je vrvilo od energije, a film je, zapravo, postao soundtrack za jedan čitav način života.
Za nas, koji smo odrasli u razdoblju kad je Footloose bio nezaobilazan, on nije bio samo film o zabranama plesa u malom gradu. On je predstavljao našu unutarnju borbu, želju da se oslobodimo i iskažemo kroz glazbu i pokret. Zamišljali smo se kao glavni junaci, gledali film i, nakon toga, neprestano puštali pjesme sa soundtracka. U tom filmu, glazba nije bila samo pozadina, ona je bila srce filma, i bilo je nemoguće ne osjetiti adrenalin svakog puta kad se pjesma “Footloose” svirala.
Purple Rain (1984) – Glazbeni manifest genija
Prince. Samo to. Album koji je istovremeno soundtrack i životna izjava.
U filmu Prince glumi “The Kid” – mladog glazbenika koji pokušava uskladiti kreativni bijeg s traumama obiteljskog nasilja, ljubavi, ega i identiteta. Film možda i nije remek-djelo filmske umjetnosti u klasičnom smislu – ali glazba? Glazba je čist destilat nečega neponovljivog. Kad slušaš ovaj album, ne moraš ni gledati film – sve ti je jasno. A kad gledaš film, bez glazbe ništa ne bi imalo smisla.
Dirty Dancing (1987) – Film koji su cure obožavale, a dečki potajno voljeli
“Nobody puts Baby in a corner.” Rečenica koju zna cijela planeta. Film je postao klasik, a soundtrack – legenda. “Hungry Eyes”, “(I’ve Had) The Time of My Life”, “She’s Like the Wind”… Svaka pjesma nosi ritam ljetne avanture, mladenačkog bunta i zabranjene ljubavi. Soundtrack nije samo popis hitova – to je emocionalna partitura odrastanja.
Pjesma “(I’ve Had) The Time of My Life” osvojila je Oscara, Grammyja i Zlatni globus.
Sjećam se kad su sve cure bile zaljubljene u Swayzea, a svi dečki potajno gledali film jer… pa, voljeli smo te cure.
Pjevušile su “(I’ve Had) The Time of My Life”, prepričavale romantične dijaloge i maštale o svojoj verziji Johnnyja Castlea. Naravno, mi dečki smo se pravili da nas to ne zanima – ali potajno smo gledali film. Jer ako želiš pričati s curom koja ti se sviđa, moraš znati tko je Baby i zašto je nitko ne stavlja u kut.
Ali ispostavilo se da je glazba jednako zavodljiva kao i plesne scene. “I’ve Had the Time of My Life” je postala više od pjesme – postala je generacijski refren.
Većina pjesama s albuma nije bila napisana za film – ali kad su ih spojili s pričom i plesom, dogodila se magija. Album je osvojio Grammy i prodao se u više od 30 milijuna primjeraka. A meni je još posebniji jer ga moja djevojka Snježana obožava. I kad ga pusti, pleše s onim sjajem u očima, a ja se sjetim zašto sam se zaljubio. Soundtrack kao stvoren za zagrljaj u dnevnoj sobi.
Singles (1992) – Zvuk Seattlea u jednoj kutiji
Grunge epopeja.Većina izvođača s albuma kasnije je postala legendarna, a ovdje su još bili “na početku”.
Ako postoji jedan soundtrack koji savršeno bilježi duh grunge ere, to je upravo “Singles”. Cameron Crowe je ovim filmom uhvatio trenutak u vremenu – vrijeme flanelskih košulja, gitarskog bunta, zbunjenosti mladih ljudi na pragu odraslosti i urbane samoće u srcu Seattlea.
Glazba na ovom albumu čista je encikopledija ranih ’90-ih – Pearl Jam, Soundgarden, Alice in Chains, Mudhoney, Screaming Trees… svi na jednom mjestu, kao da je netko odlučio napraviti savršenu kompilaciju prije nego što je grunge postao globalna senzacija. Tu je i legendarni Paul Westerberg s pjesmama “Dyslexic Heart” i “Waiting for Somebody” – savršeno nespretan, iskren i melodičan, idealan za sve one koji su se ikad osjećali izgubljeno u ljubavi.
Posebna je fora što se članovi Pearl Jama pojavljuju u samom filmu, glumeći bend “Citizen Dick” s frontmenom Mattom Dillonom. Njihova pjesma “Touch Me I’m Dick” možda je šala (parodija pjesme “Touch Me, I’m Sick” benda Mudhoney) , ali je i podsjetnik da je ova scena znala biti i autoironična i duhovita.
Ono što ovaj soundtrack čini posebnim nije samo odličan izbor izvođača, već i osjećaj da slušate nešto iskreno – nešto što nije dizajnirano da bude komercijalno, nego da prenese emociju generacije. I to je i danas njegova najveća snaga.
Grunge enciklopedija u 70 minuta.
Judgment Night (1993) – Kad rap i rock sudare svjetove
Eksperiment koji se pretvorio u remek-djelo. Kombinacija hip-hopa i rocka u vremenima kada su ta dva žanra rijetko surađivala donijela je jedinstvenu energiju. Bio je to zvuk devedesetih, zvuk ulice, zvuk sukoba kultura koji su se ovdje savršeno nadopunjavali.
Soundtrack koji je redefinirao crossover žanr. Helmet & House of Pain, Biohazard & Onyx, Cypress Hill & Sonic Youth, Biohazard & Onyx, Slayer & Ice-T svi su dali nevjerojatne suradnje. Ovaj album je eksplozija energije i spoj svjetova koji su do tada rijetko komunicirali.
Ovo je bio prvi soundtrack koji je ekskluzivno spojio rock i hip-hop izvođače. Danas zvuči kao normalna stvar, ali tada je bilo revolucionarno.
The Crow (1994) – Mračna himna izgubljene ljubavi
Ako postoji soundtrack koji savršeno odražava bol, ljutnju i melankoliju, to je ovaj. The Cure, Nine Inch Nails, Stone Temple Pilots – svi su dali svoj doprinos ovom remek-djelu. “Burn” od The Cure je hipnotizirajuća, dok “Dead Souls” u izvedbi Nine Inch Nailsa donosi tešku, turobnu atmosferu. Ovaj soundtrack nije samo glazbena pratnja – to je emocija pretočena u zvuk savršen spoj bola i ljepote. Gotika, tama i emocije. Soundtrack za film koji je sam po sebi imao kultni status, ali njegova je glazbena pratnja transcendirala priču o osveti i tuzi.
Pulp Fiction (1994) – Kriminal nikad nije zvučao tako dobro
Soundtrack Tarantinovog remek-djela je poput DJ seta iz paralelnog svemira. Kombinacija surf rocka, soula i funky klasika stvorila je atmosferu koja je redefinirala kako gledamo (i slušamo) filmove. “Misirlou” Dicka Dalea otvara film s eksplozijom energije, dok “Girl, You’ll Be a Woman Soon” u izvedbi Urge Overkill ostaje jedan od najupečatljivijih glazbenih trenutaka u povijesti filma. Svaka pjesma ima svoje mjesto i ulogu – kao lik u priči. Ovaj soundtrack je dokaz da pravilan odabir pjesama može postati jednako kultan kao i sam film.
Niti jedan film nije toliko podigao prodaju soundtrack albuma kao ovaj.
“Misirlou” je ponovno ušla na ljestvice 30 godina nakon što je prvi put objavljena.
American Splendor (2003) – Zvuk stvarnog života
Soundtrack ovog filma savršeno reflektira njegov ton – melankolija, ironija, realnost. Ovo je muzika za one trenutke kad želimo stati i razmisliti o svemu diskretno, ali efektno.
Nježna, introspektivna priča o strip autoru Harveyu Pekaru imala je soundtrack koji je odražavao njegovu neobičnost. Od jazza do indie rocka, ovaj je album bio melanholičan i duhovit istovremeno.Nije bombastičan soundtrack, ali je dirljiv. Melankolija, ironija i realizam u savršenom balansu.Film o čovjeku koji nije heroj, a glazba mu daje upravo tu notu autentičnosti.
Glazba kao vrata u svjetove koje volimo
Možda nismo svi bili heroji filmova koje volimo, ali glazba nas je učinila dijelom tih svjetova. Kad čuješ određeni soundtrack, vraćaš se u trenutak kada si prvi put gledao film, prvi put osjetio adrenalin, tugu, sreću. Filmovi blijede, ali glazba ostaje.
Soundtrackovi su ti koji nas podsjećaju na mladost, na neostvarene snove, na noći provedene sanjajući o nečem većem. Oni su most između fikcije i stvarnosti, soundtrackovi su putovanja kroz prošlost i sadašnjost. I zato ih i danas slušamo, otvaramo ploče i vraćamo se u svjetove u kojima je sve moguće.
Neki soundtrackovi su postali popularniji od filmova kojima su pripadali, a neki su ostali skriveni dragulji koje prepoznaju samo oni koji znaju gdje tražiti. No, svi oni dijele jednu stvar – sposobnost da nas premjeste u neko drugo vrijeme, u neku drugu priču, u neku drugu verziju nas samih. Možda više ne trčimo noćnim ulicama New Yorka, ne jurimo motorima, ali uz glazbu, uvijek možemo zatvoriti oči i biti tamo, barem na nekoliko minuta.
Soundtrack naših života
Svaki od ovih filmova donio je ne samo vizualni spektakl, već i glazbenu priču koja ostaje s nama dugo nakon što se ugase svjetla kina. Glazba nas veže uz likove, uz priče, uz trenutke kad smo prvi put osjetili taj adrenalin, tu tugu ili uzbuđenje.
Još uvijek, kad čujem neku od tih pjesama, vrati me u djetinjstvo. Sjetim se trenutaka kad smo prvi put gledali te filmove, trenutaka kad smo ih kasnije citirali, kad smo pustili te soundtrackove i pokušali ponovno proživjeti emocije koje su nam dali.
Možda nikada nećemo biti kao Swan iz Warriorsa, Eric Draven iz The Crowa ili Benjamin Braddock iz The Graduate, ali barem možemo slušati glazbu i osjetiti se tako – makar na nekoliko minuta.
A ponekad, kad nam treba bijeg iz stvarnosti, dovoljno je staviti slušalice, pustiti jednu od tih pjesama i zatvoriti oči. Jer tada, barem na tren, svijet je ponovno magičan, a mi smo opet oni klinci koji vjeruju da glazba može sve promijeniti.
Tako smo, u svijetu filmova i glazbe, željeli postati junaci svojih vlastitih priča, plesači, borci, ljubavnici – osjećali smo kako nas svaka melodija vodi kroz naše najdublje emocije. Iako se vremena mijenjaju, filmovi i pjesme koje smo voljeli ostaju istinski nezaobilazni dijelovi našeg života. Bez obzira na to hoćemo li ikada biti onaj junak na ekranu, glazba je uvijek bila tu – stalno nas podsjećajući na snove, nadanja i unutarnje borbe.
Još ploča, još priča, još mene
Znam, ovo nije konačan popis. Još bih mogao spomenuti “Trainspotting”, “Lost in Translation”, , “Drive”, “O Brother, Where Art Thou?”, “The Hot Spot” i desetke drugih. Ali ovi ovdje su moji temeljci. Moj soundtrack života.
Svaka ploča je priča. Svaki film u kojem sam barem na tren bio glavni junak. Svaka pjesma je neka emocija koju sam nekad davno osjetio i koju sad mogu ponovno prizvati samo pritiskom na iglu gramofona.
I dok pišem ovo, negdje u pozadini svira jedna od njih. Možda je to Prince. Možda Dylan. Možda je to samo jecaj trube Milesa Davisa iz neke druge priče. A možda sam opet onaj klinac, s pločom u ruci, u sobi punoj plakata, sanjajući da jednom, negdje, budem glavni junak svog vlastitog filma.
Jer soundtrack nikad ne vara.
On zna tko si, i vraća te sebi.
