Piše: Ivan Karačony (ivankaracony@gmail.com)
Prije samo stotinu godina u Bjelovaru su legalno radile čak tri javne kuće ili tzv. bludilišta u kojima su muškarci zadovoljavali svoju pohotu s damama noći koje su se legalno bavile prostitucijom. Svjedok tih vremena je ”Iskaznica bludnice”, jedan od rijetkih očuvanih dokumenata koja se pomno čuva pod debelim staklom jedne od vitrina u bjelovarskom Gradskom muzeju. Taj primjerak ”iskaznice” vjerojatno je jedini takav očuvan iz vremena ”bjelovarskog razvratništva”, a morala ju je posjedovati svaka dama noći.
”Bludobolja”
Spomenuta knjižica datira s početka 20. stoljeća, što je vidljivo iz povijesnih dokumenata koji su također sačuvani, a uvedena je samo iz jednog razloga–kako bi se ekspanzija prostitucije držala pod kontrolom, ali i obuzdale opake spolne bolesti koje su tada imale zajednički nazivnik – ”bludobolja”.
Iz očuvane povijesne građe koja se čuva u bjelovarskom Državnom arhivu je vidljivo da su početkom 1900. godine postojala tri gradska bludilišta koja su bila aktivna sve do polovice 1934. godine.
Te godine je tadašnja vlast donijela Uredbu kojom je naredila zatvaranje svih javnih kuća u Bjelovaru.
Bludnice su bile ”Jeftina radna snaga”
Konkretno, u Bjelovaru su početkom 20. stoljeća bila znana tri bludilišta; ”bludilište kod Regine Roth” i ”bludilište kod Ratka” koja su bila smještena pored današnjeg željezničkog kolodvora, dok se ”bludilište Furst” nalazilo nedaleko današnjeg Trga hrvatskih branitelja. O potonjem svjedoče nacrti i građevinska dozvola koji se čuvaju u Državnom arhivu.
No, zašto su bludilišta uopće zaživjela u Bjelovaru? U nekoliko stručnih radova na temu bjelovarskih bludilišta, autori su zaključili kako je u prvom redu ”nemala i relativno laka zarada, a tada i mogućnost zakonske regulative, pojedine vlasnike vlastitih kuća ponukala da otvore bludilišta”.
– Bludnice su se iskorištavale kao ”jeftina radna snaga”, zarada koja se od usluga bludnici davala iznosila je svega četvrtinu, a zbog ”moralnih razloga” bludnice nisu smjele posjećivati javna mjesta i okupljanja građana–stoji u jednom od stručnih radova na temu gradskih bludilišta.
Procvat bjelovarske prostitucije
Prije nego su 1934. godine službeno zatvorena, tadašnja Opća županijska bolnica bila je prepuna bolesnika koji su se liječili od nekog oblika ”bludobolje”.
Iako je svaka bludnica imala svoju ”Iskaznicu” kojom je pred gradskim redarstvom dokazivala identitet i ujedno potvrđivala odsustvo spolne bolesti, mala epidemija zaraznih bolesti jednostavno je bila neminovna.
– Tijekom 1875. godine u bjelovarskoj bolnici liječeno je 121 bludobolnih, dvije godine kasnije njih 10, 1885. godine 114, a 1889. godine od ukupnog broja svih hospitaliziranih bolesnika, njih osam posto liječilo se od sifilisa i gonoreje–stoji u stručnom radu ”Bludilišta u bjelovarskoj povijesti medicine” autora Dubravka Habeka, bjelovarskog liječnika, specijalist za porodništvo i ginekologiju, primarijusa, znanstvenog savjetnika i sveučilišnog profesora koji već godinama radi i djeluje u Zagrebu.
Osam bludnica u gradu
Kako se ”sustav” bludničenja polako dovodio u red, tako su nastajali i statistički podaci. Poznati kraljevski liječnik i javnozdravstveni djelatnik dr Fran Gudrum Oriovčanin u svom je Izviješću iz 1907. godine podastro podatke o postojanju osam bludnica u Bjelovaru koji je tada brojao 6516 stanovnika, dok je u Daruvaru na 1846 stanovnika bila aktivna jedna bludnica koja je, usput rečeno, bila sobarica u jednoj gostionici.
– Značajan broj bolesnica je hospitaliziran zbog upalne zdjelične bolesti, a nerijetko su bile i operirane. Tako je u periodu od 1910.–1920. godine pod prijamnom dijagnozom gonoroičnog vulvovaginitisa ili cervikovaginalne blenoreje zaprimljeno na bolničko liječenje 214 bolesnica – stoji u stručnoj građi o gradskim bludilištima.
U liječničkom Izviješću iz 1907. godine koje je jednoj sifilisnoj bolesnici izdao tadašnji ravnatelj Opće županijske bolnice Bjelovar, stoji kako će njeno liječenje trajati šest tjedana s preparatima žive.
