Piše: Darko Podravec
U svijetu u kojemu će još nekoliko desetljeća potrajati eksplozije globalnog stanovništva povremeno se raspravlja ima li ekološka proizvodnja hrane smisla (u zapadnom svijetu nazvana organskom). To nije sasvim besmisleno pitanje, naročito u Aziji i Africi u kojima se
ta ekspanzija zapravo odvija, a ograničene poljoprivredne površine potiču interkontinentalnu trgovinu i prebacivanje dijela tereta proizvodnje hrane na ostatak svijeta. Čini se da su zagovaratelji konvencionalne poljoprivrede temeljene na kemijskom prihranjivanju i zaštiti biljaka i životinja u pravu, jer se time postiže najpovoljniji omjer cijene i količine hrane. Kemijska industrija svojom globalnom ponudom otvorila je prostor za masovno korištenje jednostavnih strojeva za raspršivanje, čemu je prilagođen i sam način iskorištavanja poljoprivrednih površina radi postizanja što većih prinosa. Zagovaratelji ipak ne bi trebali biti toliko matematički isključivi, jer jednadžba na koju se pozivaju nije niti toliko jednostavna, niti treba “sva jaja stavljati u jednu košaru”.
Izumrle vrste u Hrvatskoj
Nekadašnji travnjaci, grmlje i šume u mozaiku različitih poljoprivrednih kultura kemijskim su i mehaničkim preoblikovanjem pretvorene se monotone intenzivno obrađivane površine siromašne zaklonima i izvorima hrane za vrste koje su na njima nekada boravile, čime su osuđene na uzmicanje i izumiranje. Čak i kod nas napušteno zemljište veliki kupci okrupnjavaju, dok u ostalim slučajevima zarastaju u šume. Pored toga prošlo stoljeće imalo je vrlo intenzivan negativan utjecaj na prirodu: presijecanje ekosustava prometnicama, lov i državno financiranje neselektivnog trovanja mnogih divljih vrsta. Iz tog razloga danas je samo u Hrvatskoj status regionalno izumrlih vrsta dobilo 11 vrsta ptica, 8 vrsta sisavaca, 6 vrsta riba, 2 vrsta vretenaca, te 10 vrsta biljaka, dok su mnogi deseci drugih vrsta (uključujući i kukce) na tankom rubu da im se pridruže. Time se istovremeno otvara prostor za strane invazivne vrste koje stvaraju dodatne štete u poljoprivredi što sveukupno stvara potencijalno velike zdravstvene i prehrambene probleme za čovjeka, koji u ekološkoj
računici predstavlja vrlo veliki faktor iako se čini da toga uopće nije svjestan. Barem na nivou donošenja strateških odluka.
Ključ je u suradnji
Naravno da konvencionalna poljoprivreda neće niti treba nestati, jer se ona nastavlja tehnološki razvijati na način da kemijska tretiranja budu ekonomski učinkovitija, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, u pravoj količini kako bi se osiguralo zdravlje potrošača. Ali i dalje s utjecajem na okoliš i ekosustave o kojima ta proizvodnja ovisi, tako da je potrebno
očekivati ili tražiti da i Hrvatska u budućim akcijskim planovima na odgovarajući način organizira prostor za poljoprivrednu proizvodnju. U taj proces moraju se uključiti i potrošači čiji je utjecaj na proizvođače velik. Čini se teškim, ali nije nezamisliva suradnja raznih struka, institucija, proizvođača i potrošača kako bi se konvencionalna poljoprivreda, pod strogim uvjetima možda podržana i nekim genetski modificiranim organizmima, zadržala u blizini i unutar urbaniziranih prostora, dok bi se ekološka poljoprivreda nastavila koristiti uslugama udaljenijih očuvanih ekosustava, uskoro podržana novim mehanotroničkim i svemirskim tehnologijama.

Comments

comments