Piše: Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
Povodom Međunarodnog dana žena (8. mart), donosim vam dragi čitatelji priču o Milki Pavliš, rođ. Špoljaric, (Tociljevac, 4. svibnja 1920. – Bjelovar, 5. listopada 2009.) posljednjoj babici i primalji, snažnoj i zanimljivoj ženi iz Nove Rače.
Iako ju život nije mazio, Milka je ostala je vedra i draga. Voljela je svoj posao i često je isticala;
”Kad bi porodila živo i zdravo dijete, većeg veselja za mene i cijelu obitelj nije bilo! Opet iznova, novo veselje, novi život na mojem dlanu! Tako sedamnaest godina!”
Topao je srpanjski dan 2009. godine, rado vas vodim u Tociljevac kraj Nove Rače gdje živi Milka bab’ca, kako ju svi Račanci zovemo.
Znala je da dolazim pa mi je priredila iznenađenje.
Naime, dočekuje me u ganjku svoje kuće, čvrsto držeći u jednoj ruci debelu batinu, kraj raskošnog asparagusa, kojeg je stavila na visoki štender za cvijeće.
A asparagus svojim cvjetnim govorom mami poglede svih prolaznika i želi dobrodošlicu bab’cinim gostima. Iako se njen devedeseti rođendan bliži ja sam začuđena kako zrači dobrim fizičkim izgledom, a uskoro ću se uvjeriti koliko je i mentalno jaka.
Nakon što mi je na stol iznijela puno svog prekrasnog ručnog rada kojemu sam se divila i uživala, i nakon razgovora o raznim temama iz prošlosti, započela je svoju životnu priču…
– Znaš Drago moja (tako me je uvijek zvala), na ovom imanju rođena sam 1920. godine. Nažalost, ostala sam vrlo rano bez majke i moj se tata oženio jednom žena koja mu je rodila još jednu kćer. Međutim, ja ne mogu reći da sam imala maćehu, već naprotiv, ta mi je žena bila jako, jako dobra, mene i sestru odgajala je u sestrinskom duhu i nikad nisam osjetila da nisam njeno rođeno dijete. Kad sam napunila osamnaest godina udala sam se u Orlovac za Stjepan, Stevu Pavliša. U kratkom braku dobili smo sina Mirka 1944. godine (Kad je ovo izgovorila, pokazala je bolan izraz lica).
Mirko je kupao sina nekoliko dana nakon poroda, a onda je otišao u rat iz kojeg se nije vratio
Na moju veliku nesreću, moj je Stevo nestao u 2. svjetskom ratu. Posljednji je put viđen u završnim borbama na ovom našem kraju, u Velikom Grđevcu. Sva svoja privatna i službena nastojanja kako bi ga pronašla nisu urodila plodom. Čak sam išla i u Mađarsku kamo su bili transportirani naši partizanski borci.
Našeg sina Mirka prvi i zadnji put je kupao samo nekoliko dana poslije poroda i nakon toga je morao ići u borbu. Bez njega mi je život poslije rata bio jako težak. Ali, u Orlovcu je bila organizirana Radna seljačka zadruga Česma, njen je predsjednik bio tvoj tata, Ico Ščrbačić.
Sve što sam imala, dvije krave i dvije kobile, svinje itd… sam dala u Zadrugu i postala zadrugarka.
Silno me je zanimao posao bab’ce i željela sam završiti tu školu. Predsjednik Ico napisao mi je kao zadrugarki lijepu preporuku, određenu karakteristiku, i uskoro sam išla (1949.) u Babičku, odnosno Primaljsku školu i to čak u Osijek. Tamo mi je sve kao zadrugarki bilo besplatno, škola i smještaj. Ali prije odlaska išla sam još tražiti dopuštenje i od tate.
Radosno me je podržao što mi je puno značilo. Škola je trajala dvije godine, a ja sam nakon završetka prema državnom rasporedu ostala raditi u Osijeku. No, ubrzo su me htjeli prebaciti čak za Čakovec. Međutim, račački je prostor ostao bez svoje bab’ce Kirin i općina je tražila da me se zaposli u Rači, gdje je bab’ca morala pokrivati jedanaest sela općine i još neka druga, poput Bedenika, Nove i Stare Plošćice… Uspjelo je, dobila sam posao, dakle kod kuće. Više se nisam vratila na imanje u Orlovac već u rodnu kuću u Tuciljevac.
Tata mi je ubrzo kupio kuću u Novoj Rači u kojoj sam živjela četrdeset godina. Ali, nakon umirovljenja sam se ponovo vratila na ovo rodno imanje.
Godišnje porađala do 60 novorođenčadi
Godišnje sam porađala od 40 do 60 djece. O tome sam vodila dnevnik, još uvijek čuvam tu svoju bilježnicu, bum ju večeras potražila među svojim stvarima, pa kad opet dođeš vidjet ćeš kako je zanimljiva.
Posao sam najčešće obavljala na biciklu. Moj prvi bicikl bio je muški, ali tata mi ga je preuredio na ženski. A kad je bilo hladno i kišovito vrijeme po mene se dolazilo na konjima i kolima. O tim putovanjima imam razna sjećanja i burne doživljaje. Bilo je to negdje oko 1960., kišna jesen, hladno i vjetrovito, jedan čovjek iz Slovinske Kovačice je došao po mene… Cijelim je putom držao upaljeni lampaš i konje za oglavnu, a ja sam vojkala. Došli smo živi u kuću rodilje i sretno sam obavila porod. Pamtim i jedno putovanje u Međuraču po strašnoj mećavi. Puta opće nismo vidjeli, konji su propadali u duboki snijeg i prekretali smo se tri puta, dizali sanjke i pri tome se smijali… Ljudi su me iznimno poštovali i nikada nisam doživjela neugodu.
Sjećate li se svoga prvog porođaja?
Blago se nasmijala i veselo dodala;
– Kako ne, bio je to moj nećak Ivo 3. siječnja 1951. godine. Onda još nisam završila školu, a bila sam na novogodišnjim praznicima doma. Pakirala sam stvari i taman htjela poći na vlak u Bulinac i vratiti se u školu. Moja je sestra iznenada dobila trudove, a ja sam se hrabro primila tog posla i sama je porodila. Bila sam iznimno ponosna sama na sebe. A kad su to čuli moji učitelji, liječnici i kolegice iz škole svi su mi se divili i čestitali.
Kako ste obavljali porode u ono vrijeme po kućama kada su uvjeti bili primitivni?
– U poslu mi je pomagao dr. Matej Piškorić (liječnik u račačkoj ambulanti). Uvijek mi je govorio – samo me zovi ako ti se bilo što čini komplicirano! Osim toga podučavao me je i kodeksima naše struke – kad završiš posao, sve što si vidjela, kad zatvoriš vrata neke kuće, tajna je! U Kozarevcu sam porodila mrtvo dijete, bio je prisutan i liječnik Piškorić, u Staroj Plošćici sam porodila trojčeke prijevremeno (sa sedam mjeseci), žurno sam ih zagrijavala flašama s toplom vodom, ali nažalost umrli su. Porodila sam dosta blizanaca i ti svi porodi su dobro završavali, nije bilo nesretnih slučajeva. Pri kompliciranom porodu, ako je bila prirašćena posteljica rodilji, dr. Piškorić ju je u domu rodilje vadio rukama, a ja bi joj za to vrijeme žlicom davala čaj od kamilice. Ponosna sam na to da mi se pupčići djeci nikad nisu gnojili. To sam rješavala tako da su žene (koje su mi pomagale u porodu) morale dobro prepeglati gazicu koju sam stavljala na svezani pupak. Porode sam obavljala golim rukama dezinficiranim s Lizolom. Poslije poroda još sam rodilju i dijete posjećivala tri dana ili duže ako je trebalo. Svi ste vi moja draga djeca! Uvijek sam vas promatrala kako rastete i postajete ljudi!
Usput, i mene je Milka bab’ca porodila na Dušni dan 1954. godine.
”Kad sam porodila živo i zdravo dijete za mene i cijelu obitelj većeg veselja nije bilo”
Sedamdesetih godina počele su žene odlaziti na porod u bjelovarsku bolnicu, odnosno u rodilište. Ja sam bila premještena k liječniku u novoračačku ambulantu i 1981. godine otišla u mirovinu.
Na kraju druženja zračila je srećom i ponovila mi svoje lijepo promišljanje kojim smo i započele razgovor;
– Kad sam porodila živo i zdravo dijete za mene i cijelu obitelj većeg veselja nije bilo…
Prema dogovoru sam našu bab’cu išla veselo posjeti ponovo kroz dva dana u nadi kako je uspjela pronaći svoj dnevnik rođene djece. Imala sam ideju kako ću je moliti da mi ga pokloni, a ja ću ga odnijeti u Gradski muzej Bjelovar i tako ga trajno sačuvati od propadanja.
Smrt sina – neviđena tuga
Ali, nisam imala toga puta dobrodošlicu, nije me čekala kraj raskošnog asparagusa, već je sjedila za stolom u svojoj kuhinji sva u suzama, a ruke su joj prebirale mnogobrojne fotografije njenoga sina Mirka.
Naime, njezin je sin jedinac smrtno stradao u prometnoj nesreći 1974. godine i to baš na današnji dan.
Cijelo mi je vrijeme pričala o njemu… kako je išao u zubotehničku školu u Zagrebu i nakon završetka radio jedno vrijeme u Poreču, sve dok nije dobio posao u bjelovarskoj bolnici, i kako su svi u autu u kojem se on našao preživjeli nesreću, a zašto je baš on morao umrijeti???
Jako su ju mučila razna pitanja, a ja sam je strpljivo i pažljivo slušala i s njom suosjećala. Naravno, u tim žalosnim trenucima nisam imala srca pitati za dnevnik rođene djece.
Ostavila sam je u suzama i uz obećanje da ću je posjetiti uskoro, ako ne prije onda za 90. rođendan.
Plemenito i hrabro srce prestalo je kucati…
Nažalost, njeno se zdravlje nakon moje posjete, prigodom kojega mi je ispričala svoju životnu priču, ubrzo pogoršalo i bila je smještena u bjelovarsku bolnicu.
Više se nije vratila na svoje imanje, plemenito i hrabro srce posljednjoj račačkoj babici Milki Pavliš prestalo je kucati 5. listopada 2009. godine.
Sigurna sam da je gore na nebu konačno našla svoga supruga Stevu nestalog za vrijeme 2. svjetskog rata i da sada uživaju zajedno sa svojim sinom Mirkom.
