Samoozlijeđivanje među adolescentima u Hrvatskoj dosegnulo je alarmantno visoku razinu.
Procjenjuje se da se svaka treća ili četvrta mlada osoba barem jednom u životu namjerno samoozlijedila kako bi se lakše nosila s teškim životnim situacijama, osjećajima i iskustvima.
– Samoozljeđivanje je najčešće poziv u pomoć, a ne izraz želje za suicidom – kaže autorica digitalne knjige “Samoozljeđivanje kod adolescenata” i nastavnica u Medicinskoj školi Pula Kristina Majer Čekada.
Pojašnjava da namjerno samoozljeđivanje i nanošenje boli bez suicidalne nakane uključuje rezanje, grebanje i paljenje kože, grizenje, udaranje sebe ili udaranje o zid, sprečavanje ranama da zarastu i uzimanje manjih, netoksičnih doza otrovnih supstanci.
Dramatičan porast slučajeva
– Istraživanja pokazuju kako se između 10 i 40 posto mladih osoba barem jednom u životu samoozljeđivalo, a pretpostavlja se da je brojka veća jer mnogi to taje. Rezultati istraživanja iz 2023. među zagrebačkim srednjoškolcima ukazuju da se u samo pet godina samoozljeđivanje srednjoškolaca povećalo gotovo za 50 posto, 2021. godine bilo ih je 29 posto, u usporedbi s 2016. kada je taj postotak bio 17 posto – kazala je Čekada.
Dodala je da je potpuno jasno da je na to povećanje utjecala pandemija covida.
Samoozljeđivanje je najčešće tijekom adolescencije i rane odrasle dobi, iako se može javiti bilo kada.
Čekada kaže da je samoozljeđivanje češće kod adolescentica, a kada se adolescenti samoozljeđuju skloniji su nasilnijim metodama poput udaranja predmeta šakom, udaranja glavom.
Stručna pojašnjenja i znakovi upozorenja
Specijalist adolescentske psihijatrije u pulskoj bolnici Ivica Šain kaže da samoozljeđivanje nije specifična dijagnoza, nego uvijek dolazi u sklopu nekih drugih poremećaja. Objašnjava da je adolescencija osjetljivo razdoblje u kojem mladi često prolaze kroz krizu identiteta, spolnosti i pripadnosti, što može dovesti do povećane anksioznosti.
– U pokušaju da se nose s tim osjećajima, neki adolescenti pribjegavaju samoozljeđivanju kao načinu privremenog olakšanja, iako je to nezdrav mehanizam suočavanja – kaže Šain.
Dodaje da takvo ponašanje često ostaje neprimijećeno jer se ozljede najčešće nalaze na rukama i nogama pa ako mladi nose odjeću dugih rukava i nogavica ono lako može ostati skriveno.
Šain poručuje da promjene u ponašanju, povlačenje, izbjegavanje škole ili fizičkih aktivnosti, nošenje dugih rukava na visokim temperaturama te druženje s novim osobama mogu biti znakovi za uzbunu i da je u tim slučajevima važno razgovarati s adolescentom i uključiti stručnjake za mentalno zdravlje.
Osobna iskustva mladih osoba
Djevojka koja je anonimno podijelila svoje iskustvo u videu u digitalnoj knjizi rekla je da se počela samoozljeđivati s 15 godina jer se osjećala neprihvaćenom od kolega iz razreda i škole.
– Doživjela sam i fizičko nasilje od muške osobe kojoj sam vjerovala kada sam imala 14 godina. Zatim sam se razboljela i počela gubiti kilograme to se razvilo u bulimiju, a potom i u anoreksiju – ispričala je.
Pomoglo joj je što je skupila hrabrost i obratila se roditeljima jer ju je uplašilo do koje granice je mogla ići i ne zaustaviti se. Roditelji su joj puno pomogli, a rekla je i da je upoznala dosta stručnjaka, ali je posebno izdvojila psihologinju koja joj pomogla da spozna vlastite vrijednosti.
– Počela sam se samoozljeđivati s 14 godina jer su mi se djeca rugala zato što je mene i sestru napustio otac i jer smo siromašni – ispričala je druga djevojka.
Rekla je da se bojala otvoriti bilo kome, a istovremeno je bila ljuta na samu sebe što se nije nikome obratila. Samoozljeđivala se dvije godine, a najviše joj je pomoglo što si je postavila životne ciljeve i počela se baviti sportom i to joj je kako je rekla skrenulo misli.
Biološka i psihološka pozadina samoozljeđivanja
Psihologinja u pulskoj Medicinskoj školi Snježana Grgić kaže da samoozljeđivanje kod adolescenata proizlazi iz kombinacije biološke ranjivosti i psihosocijalnih čimbenika. Pojašnjava da u tom razdoblju mozak još nije potpuno razvijen – posebno prefrontalni korteks, koji je zadužen za donošenje odluka, kontrolu i samoregulaciju, a on sazrijeva tek u 20-im godinama.
Dodaje da su istovremeno vrlo aktivni limbički sustav i amigdala koji su zaduženi za obradu emocija, što adolescentima otežava nošenje s intenzivnim osjećajima. Grgić kaže da su tu i individualni razlozi koji povećavaju rizik poput perfekcionizma, niskog samopoštovanja, zatim obiteljski razlozi kao što je razvod roditelja, zlostavljanje i okolinski čimbenici poput nasilja i trauma.
– Samoozljeđivanje tada postaje način suočavanja s preplavljujućim emocijama ili unutarnjom boli, ponekad i pokušaj da se ponovno osjeti kontrola – kaže Grgić.
Pristupi liječenju i ohrabrujući ishodi
Liječenje adolescenata koji se samoozljeđuju najčešće uključuje individualnu ili grupnu psihoterapiju, a ključni preduvjet za uspjeh je uspostavljanje odnosa povjerenja, piše Hina.
– Adolescenti često misle da je njihov problem jako veliki, ali kad se uključe u procese onda to krene u dobrom pravcu. Na žalost imamo nekada i neke tvrdokorne primjere koji ne idu najbolje, ali takvih je puno manje – kaže Šain i dodaje da često treba i roditelje uključiti u terapiju. (ika)
