Piše: Juraj Marković, pedagog
Zašto je važno djeci dopustiti da pogriješe, nauče preuzeti odgovornost i postupno postanu samostalni?
Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete. Želi ga zaštititi od nepravde, razočaranja, neuspjeha, loših iskustava i svega onoga što bi ga moglo povrijediti. To je sasvim prirodno.
Roditeljska je ljubav jedna od najvažnijih sigurnosti koju dijete ima tijekom odrastanja. Ipak, ponekad se upravo iz najbolje namjere može razviti nešto što dugoročno ne pomaže djetetu – pretjerana zaštita.
U želji da djeci olakšaju život, roditelji ponekad počnu rješavati probleme umjesto njih, opravdavati njihove postupke, uklanjati prepreke i nastojati spriječiti svaku situaciju u kojoj bi dijete moglo doživjeti neuspjeh. Na prvi pogled čini se da tako rade najbolje za svoje dijete.
No postavlja se važno pitanje: što će se dogoditi kada roditelji više ne budu mogli rješavati probleme umjesto njega?
Dijete ne odrasta samo kroz lijepe trenutke i uspjehe. Odrasta i kroz pogreške, razočaranja, sukobe, neuspjehe i situacije u kojima mora prihvatiti da nije uvijek u pravu. Upravo su to iskustva iz kojih uči kako se nositi sa životom.
Kada zaštita postaje prezaštićenost?
Postoji velika razlika između roditelja koji je uz svoje dijete kada mu je teško i roditelja koji nastoji spriječiti da mu ikada bude teško.
Prezaštićenost se često prepoznaje u svakodnevnim situacijama. Dijete zaboravi školsku opremu, a roditelj odmah dolazi u školu kako bi mu je donio. Ne napravi zadaću, a roditelj pronalazi opravdanje. Posvađa se s prijateljem, a roditelj odmah kontaktira drugu stranu, ne pokušavajući prethodno saznati što se zapravo dogodilo. Dobije lošiju ocjenu, a krivac se automatski traži u učitelju, kriterijima ili načinu ispitivanja.
Naravno, postoje situacije u kojima je roditeljska intervencija potrebna i opravdana. Međutim, ako se takav obrazac ponavlja u gotovo svakoj situaciji, dijete postupno gubi priliku naučiti kako se samo nositi s problemima.
Roditelj tada, često i ne primjećujući, preuzima odgovornost koja bi trebala pripadati djetetu.
A upravo je preuzimanje odgovornosti jedna od najvažnijih životnih vještina koju dijete treba razviti.
Vjerovati djetetu ne znači uvijek opravdavati njegove postupke
Jedno od najosjetljivijih pitanja u roditeljstvu jest povjerenje između roditelja i djeteta.
Sasvim je prirodno da roditelj vjeruje svom djetetu i da ga želi zaštititi kada mu se dogodi nešto neugodno ili nepravedno.
Međutim, važno je razumjeti da dijete ne mora uvijek imati potpunu ili objektivnu sliku događaja. Ponekad situaciju opisuje onako kako ju je doživjelo, ponekad izostavi dio koji mu ne ide u prilog, a ponekad jednostavno još nije dovoljno zrelo da razumije vlastitu ulogu u nastalom problemu.
Zamislimo učenika koji dođe kući i kaže da ga je učitelj nepravedno kaznio. Roditelj se uznemiri, stane u obranu djeteta i odmah zaključuje da je učinjena nepravda.
Možda je doista tako. Ali možda je dijete prethodno ometalo nastavu, nije poštovalo dogovorena pravila ili je svojim ponašanjem pridonijelo nastaloj situaciji.
Zato je važno zastati, saslušati dijete i pokušati saznati što se dogodilo iz više perspektiva.
Roditelj može pokazati razumijevanje, a istodobno postaviti pitanje: ”A što si ti napravio? Jesi li možda i ti mogao drukčije postupiti?”
Takva pitanja nisu znak nepovjerenja. Ona su dio odgoja.
Djetetu je potrebno znati da će ga roditelj saslušati i podržati, ali i da neće automatski opravdati svaki njegov postupak. Upravo tako razvija osjećaj za odgovornost, poštenje i razumijevanje drugih ljudi.
Kada dijete počne vjerovati da nikada nije krivo
Ako dijete od najranije dobi sluša kako su uvijek drugi krivi za njegove neuspjehe, s vremenom može početi vjerovati da je to doista tako.
Nije uspjelo na natjecanju? Netko ga je oštetio.
Dobilo je lošiju ocjenu? Učitelj ga ne voli. Posvađalo se s prijateljem? Druga strana je sigurno započela. Nije ispunilo svoje obveze? Uvijek postoji neko opravdanje.
Takav način razmišljanja može postati ozbiljna prepreka u kasnijem životu.
Dijete koje nije naučilo priznati pogrešku teško će prihvaćati kritiku. Dijete koje nikada nije moralo snositi posljedice svojih postupaka može očekivati da će netko drugi uvijek riješiti njegove probleme. Dijete koje je naviknuto da se njegove želje ispunjavaju može teško podnositi odbijanje i situacije u kojima ne dobiva ono što želi.
To ne znači da će svako prezaštićeno dijete nužno razviti takva ponašanja, ali roditeljski obrasci mogu značajno utjecati na način na koji dijete kasnije razumije sebe, druge ljude i vlastitu odgovornost.
Škola nije samo mjesto učenja, nego i mjesto odrastanja
Škola je jedno od prvih okruženja u kojem se dijete susreće s pravilima koja ne ovise isključivo o njegovim željama. Ondje uči surađivati, čekati svoj red, prihvaćati različitosti, poštovati druge i rješavati nesuglasice.
Učitelji i stručni suradnici također su ljudi i, kao i svi drugi, mogu pogriješiti. Roditelji imaju pravo pitati, upozoriti na problem i zatražiti objašnjenje kada smatraju da je njihovo dijete oštećeno. Škola treba biti otvorena za razgovor i suradnju s roditeljima.
No problem nastaje kada se svaka primjedba na djetetovo ponašanje doživljava kao napad, a svaka odgojna mjera kao nepravda.
Posebno je štetno kada roditelji pred djecom omalovažavaju učitelje, osporavaju njihovu stručnost ili potiču djecu da ne poštuju školska pravila. Dijete tada dobiva poruku da autoritet treba poštovati samo onda kada mu odgovara i da za vlastite postupke ne mora uvijek odgovarati.
Važno je da roditelji i škola budu suradnici, a ne suprotstavljene strane. Njihov zajednički cilj trebao bi biti isti – pomoći djetetu da izraste u odgovornu, samostalnu i emocionalno zrelu osobu.
Ponekad će to značiti zaštititi dijete od nepravde, a ponekad mu jasno dati do znanja da je pogriješilo.
I jedno i drugo dio je odgovornog odgoja.
Što se događa kada takvo dijete odraste?
Ono što dijete nauči u obitelji često postaje način na koji će se kasnije odnositi prema drugim ljudima i životnim situacijama.
Ako nije naučilo prihvaćati neuspjeh, teško će se nositi s odbijanjem na razgovoru za posao ili neostvarenim očekivanjima. Ako nije naučilo poštovati granice, teško će prihvaćati pravila na radnom mjestu.
Ako je naviknuto da netko drugi rješava njegove probleme, može očekivati da će to činiti partner, prijatelji ili kolege.
U svakodnevnom životu to se može očitovati kroz prebacivanje krivnje na druge, neprihvaćanje kritike, nedostatak strpljenja, očekivanje posebnog tretmana i teškoće u održavanju kvalitetnih međuljudskih odnosa.
Posebno je važno razumjeti da svijet izvan obiteljskog doma neće uvijek biti jednako strpljiv i popustljiv kao roditelji. Poslodavac neće uvijek prihvatiti izgovore, prijatelji neće uvijek pristajati na kompromise, a život neće uvijek ponuditi drugu priliku.
Zato je važno da dijete još tijekom odrastanja nauči ono što će mu kasnije biti potrebno.
Kako roditelji mogu pomoći djeci da postanu samostalna i odgovorna?
Dobra je vijest da za razvoj samostalnosti nisu potrebne velike odgojne metode ni komplicirana pravila. Najvažnije se lekcije uče u svakodnevnim situacijama.
Dopustite djetetu da pogriješi. Ako zaboravi nešto važno, ne morate uvijek odmah priskočiti u pomoć. Ponekad je upravo manja posljedica zaboravljene obveze najbolja prilika da dijete sljedeći put bude odgovornije.
Saslušajte ga prije nego što reagirate. Kada vam ispriča neki problem, nemojte odmah donositi zaključke. Pitajte ga što se dogodilo, kako je ono postupilo i kako je druga osoba mogla doživjeti tu situaciju.
Naučite ga da ne može uvijek dobiti ono što želi. Odbijanje nije znak nedostatka ljubavi. Dijete treba naučiti da postoje pravila, granice i potrebe drugih ljudi koje je također potrebno poštovati.
Ne rješavajte svaki sukob umjesto njega. Ako se posvađa s prijateljem, pomozite mu pronaći način kako razgovarati i riješiti problem. Nemojte automatski preuzimati njegovu ulogu.
Pohvalite trud, a ne samo uspjeh. Važno je da dijete zna kako vrijednost osobe ne ovisi o ocjenama, pobjedama ili uspjesima. Pohvalite odgovornost, upornost, iskrenost i spremnost da pokuša ponovno.
Budite dosljedni. Ako postoje dogovorena pravila, ona trebaju vrijediti i kada djetetu nisu po volji. Granice djetetu ne oduzimaju slobodu, nego mu pomažu razumjeti što se od njega očekuje.
Učite ga da prizna pogrešku. Nemojte ga ponižavati ili posramljivati kada pogriješi. Pomozite mu razumjeti što je učinio, kako je to utjecalo na druge i što može napraviti da popravi situaciju.
Pokažite vlastitim primjerom. Ako roditelj nikada ne priznaje da je pogriješio, teško može očekivati da će to činiti dijete. Isprika, prihvaćanje kritike i poštovanje drugih vrijednosti su koje djeca najbolje usvajaju promatrajući odrasle.
Djeci ne trebaju savršeni roditelji, nego roditelji koji ih pripremaju za život
