Piše: Željka Barlović Ferenčak
Često smo skloni preuveličati određene događaje ili pojave, jednako kako smo skloni nekima dati puno manju važnost nego što ona jest ili zaslužuje biti – kao da gledamo s pogrešne strane dalekozora.
Osobine drugih ili svoje vlastite znamo gledati jako ružičastim ili jako crnim naočalama, a one nisu ni blizu niti jednima. Događaji su često ili crni ili bijeli, nema nekakve sredine. Ne pomažu nikakva objašnjenja, nikakvi argumenti. Za svoj stav spremni smo posvađati se, potući se, jednom riječi ”ginuti”.
Pretjerani optimizam ili uvjerenost da se određene situacije i stanja događaju drugima, a ne i nama, jednako kao i pretjerani pesimizam, u kojem vidimo samo one najcrnje scenarije, nisu niti realni niti dobri. Istina, optimizam je svakako zdraviji jer smanjuje razinu stresa, kojoj smo svakodnevno izloženi, no daleko je od realnosti , i prije ili kasnije dođe do nekakvog vida otrežnjenja.
Trendovi, kojima svjedočimo, primjera radi, nametanja načina života u kojem se sve treba gledati pozitivno, u kojem se mora jesti samo određena hrana, u kojem nije lijepo vidjeti deblje, starije, izborane, ima i svoje dobre strane jer se propagira nekakav zdraviji način života, više kretanja, boravka na svježem zraku, no opet to radimo na jedan krivi način.
Umjesto da naglasak damo javnozdravstvenim akcijama, predškolskim i školskim programima, dakle u ruke stručnjacima, skloniji smo poslušati savjete dr Googla, različitih nazovi stručnjaka i bez puno razmišljanja prihvatiti njihove savjete.
Šokantne teme
Teme, na žalost u zadnje vrijeme šokantne, zaokupile su sve medije. Naravno, potrebno je o njima razgovarati, ali po mom mišljenju, na jedan drugi način. Odavno je voda došla do grla i ne mogu vjerovati da stručni ljudi to nisu uviđali no da li su bili dovoljno glasni? Pospremanje problema pod tepih u svim sferama života, od sudstva, zdravstva, školstva, gospodarstva, politike, nikada nije donijelo dobro.
Sad ćemo, praktično 24 sata čitati o strahotama u Srbiji , upijati različite informacije i najčešće, poluinformacije, umjesto da se posvetimo vlastitoj djeci i pokušamo sve što smo kao društvo i roditelji dužni činiti. Priznati sebi da vlastito dijete ima otklona u ponašanju, nije lako no zar je potrebno čekati i doživjeti da eskalira na neki ovakav jeziv način?
Popričajmo sami sa sobom
Puno je posla za sve nas, jer svi smo odgovorni. Za početak, dajmo si dovoljno vremena bez upaljenih ekrana, razmislimo malo, popričajmo malo sami sa sobom. Zar je u našem životu sve ružičasto i idealno?
Nije. Ima li problema? Ima. Možemo li nešto popraviti, pokušati učiniti boljim?
Svakako možemo, no tu treba i cilj, odluka, građanska hrabrost, stav. ŠČ euforija zavladala je medijima, i kao nebrojeno puta, puno pisanja, naklapanja, analiza, teorija.
Bit ćemo još koji dan u nekom drugom pretjerivanju, svakako meni dražem, ali….problemi se gomilaju i tepih postaje sve manji.
