Put bez čaše: Slaven Bandur o borbi s alkoholizmom povodom 60. obljetnice KLA Bjelovar

Povodom 60. godišnjice Kluba liječenih alkoholičara Bjelovar, razgovarali smo s predsjednikom Kluba, nastavnikom gitare u OŠ Marije Jurić Zagorke u Vrbovcu i čovjekom koji otvoreno govori o vlastitom iskustvu borbe s alkoholizmom.

Od osobnog puta liječenja do društvenih izazova sve veće konzumacije alkohola i sve ranijeg početka pijenja među mladima, razgovor donosi pogled iznutra – iskren, smiren i utemeljen na dugogodišnjem radu s ljudima.

BJLIVE: Prošli ste liječenje u Zajednici Milosrdni Otac u Međugorju. Što je bio presudan trenutak u kojem ste odlučili prestati piti i kako ste pronašli unutarnji mir?

Prestanak pijenja vezan je najčešće, pa tako i kod mene, uz pritisak okoline – rodbine, bračnog partnera, prijatelja, nadređenih na poslu. Rijetko tko može reći: od danas više ne pijem! – i to doista ostvariti, takvi su doista rijetki. Mi svi ostali koji nemamo tu snagu ali smo prešli tu nevidljivu, začaranu crtu trebamo zatražiti pomoć. Meni su nudili pomoć dosta dugo, ali što je to vrijedilo kad je nisam prihvaćao? Tek onog časa kada sam istinski zavapio za pomoć, ona je skoro odmah došla. Ponudili su mi da idem u terapijsku zajednicu ”Milosrdni otac” u Međugorju i ja sam prihvatio poziv. Zapravo i nisam znao kamo odlazim ali nisam više imao što izgubiti. Predao sam se u ruke terapeuta i momaka koji su se kao i ja pogubili negdje na životnom putu i tako smo zajedno, bodreći jedni druge, proboravili neko vrijeme u ZMO. Ja sam bio dvije godine. Život u Zajednici je sve samo ne dosadan – svatko ima neku Radnu obavezu a i Osobnu obavezu kroz koje postupno uviđa korijene svojih problema i uz pomoć razgovora i molitve ih rješava. Prestajemo s lažima, opravdanjima za neuspjeh i bježanja od poraza, učimo se biti odgovorni, pomagati drugima i dijeliti međusobno sve svoje znanje i vještine. Nije to ni tako lak put, mnogi odustanu zbog povrijeđenog ega u nekom trenutku. Ali tko ustraje, čeka ga nagrada, kao što ste pitali – unutarnji mir koji je u stvari najveće čovjekovo bogatstvo.

BJLIVE: Klub liječenih alkoholičara Bjelovar obilježava 60 godina rada. Koliko danas imate članova i što vam taj broj govori o problemu alkoholizma u zajednici?

Kroz naš Klub prošlo je za ovih 60 godina oko 5 500 ljudi, većinom Bjelovarčana. Neki su uspjeli postići trajnu apstinenciju, neki se bore sa recidivima (koji su dio liječenja). Neki su nažalost odustali i dosta tih imena možemo naći na nadgrobnim pločama bjelovarskih groblja. Ovoga trenutka klub ima 22 aktivna člana, većinom starijih apstinenata koji znaju i cijene učinak Kluba u postupku resocijalizacije. Taj broj izgleda mali, ali mislim i nadam se da ćemo uskoro dobiti još članova – jer s obzirom koliko čitamo po portalima vijesti o alkoholiziranim vozačima i drugim sličnim nezgodama, ta naša nesretna bolest ne gubi na snazi usprkos pojačanim zakonskim mjerama i restrikcijama.

BJLIVE: Kako gledate na sve veću potrošnju alkohola u društvu i činjenicu da se alkohol sve ranije pojavljuje u životima mladih?

Sve ovisnosti, alkohol i kocka i jeftina droga i pornografija i videoigrice u današnje vrijeme dostupniji su lakše i brže nego nekad u moje vrijeme. To je donekle i odraz općeg stanja u društvu u kojem, kako se čini, dominiraju zbunjenost, nesigurnost, brzo bogaćenje uz neizbježne prijevare koje, nažalost, ostaju nekažnjene. To u mladima stvara pogrešnu percepciju realnosti i povode se lošim primjerima. Trebat će desetljeća da se to ispravi. Kad se počne ispravljati. A nikako da počne.

BJLIVE: Ako je alkohol mnogima bijeg od problema, koja je po vama stvarna alternativa – što ljudima zapravo nedostaje?

Na to pitanje odgovor pokušavaju dati mnogi sociolozi, psiholozi, pedagozi, zapravo svi kojima je stalo do naše mladosti koja jest naša budućnost. Mislim da svi pokušavaju ukazati na isto: zbog određenih društvenih kriterija roditelji se u obitelji bave više načinom kako će steći što više materijalnih sredstava, umjesto da se po prirodnom zakonu bave svojom djecom i provode vrijeme s njima. Djetetu skupe igračke u konačnici malo znače ako se mora igrati s njima sam ili s nekim kome je plaćeno da se s njim igra. Djeca traže blizinu i ljubav i to je, pogotovo u ranoj dobi, najvažnije za razvoj stabilne ličnosti. Nije se lako nositi sa svim zamkama našeg potrošačkog društva, svi nekako u većoj ili manjoj mjeri kradu naše vrijeme koje smo trebali dati djeci.

BJLIVE: Kako KLA konkretno pomaže osobama koje se odluče potražiti pomoć?

Klub liječenih alkoholičara zamišljen je i stvoren kao logičan i potreban nastavak bolničkog liječenja, da potpomaže proces resocijalizacije, smirivanja tenzija u obitelji, povratak izgubljenog povjerenja i promjene stila življenja. Nakon što alkoholičar/ka prođe fazu kliničkog liječenja ili boravak u terapijskoj zajednici, dolazi u Klub. Tu biva prihvaćen i stari članovi mu kroz svoja iskustva pružaju najbolju pomoć koja mu je potrebna. Prihvaćen je i on i cijela njegova obitelj, čak je poželjno da netko iz obitelji dolazi s njim na sastanke. Često se znalo desiti da kroz iskren razgovor i druženje cijela obitelj iznova zasja i krene, ovaj put zajedno u rješavanje svojih problema. Čak imamo slučajeva da makar sam apstinent više ne dolazi na sastanke, netko iz njegove obitelji nastavlja dolaziti jer prepoznaje vrijednost međusobne podrške.

BJLIVE: Što biste poručili onima koji osjećaju da imaju problem s alkoholom, ali se još ne usuđuju potražiti pomoć?

Postoji i jednostavan test od samo četiri pitanja :
a) Jesam li sam ikada pomislio da bih trebao prestati piti?
b) Jesu li mi bližnji rekli da sam iritantan kada pijem i kako se tada ponašam?
c) Osjećam li krivnju dan nakon što sam se napio, jesam li nekoga uvrijedio?
d) Je li prva misao nakon opijanja drugo jutro bila da mi treba alkohol?
Ako na dva od četiri pitanja odgovorite potvrdno, vrijeme je da se javite liječniku.

BJLIVE: Što za vas osobno znači 60 godina KLA Bjelovar i kakvu budućnost vidite za Klub?

Broj Klubova se u zadnjih nekoliko godina dosta smanjio, lockdown u Covid cirkusu je učinio svoje. Mi smo nekako preživjeli, tajno se nalazili, razgovarali telefonom, Fejsom, kako smo god znali. Nažalost smo zbog okolnosti ostali bez stalnog terapeuta, ali uz pomoć dobrih ljudi i dobre volje danas imamo prof. Darka Novalića iz naše bolnice te gđu Ljiljanu Malčić, psihoterapeutkinju iz Obiteljskog centra koji nam dolaze po jedanput mjesečno, vode sastanke i odgovaraju na sva postavljena pitanja. Stari članovi su, kako sam već napomenuo, okosnica svakog Kluba a njih nam ne nedostaje. Potrebni su novi ljudi, ljudi koji će se kao i mi stari boriti sa svojom ovisnosti i mijenjati svoj život a tako i život drugih oko sebe činiti ljepšim. Naše društvo i dalje, nakon godina i godina i toliko spašenih života i obitelji i dalje zazire od Kluba, kao da se tamo nalaze kriminalci najgore vrste. Kao da će prolaskom kroz vrata Kluba dobiti na čelo žig: ALKOHOLIČAR.
Pa čovječe, ako te nije bilo sram kad si pio da te svi vide pijanog, zašto te sram da te sada gledaju trijeznog? Nije lako, nimalo nije lako izustiti prvi put rečenicu: Molim vas, nemojte me nuditi pićem, ja sam liječeni alkoholičar. Ali onda je sve lakše i lakše, sve dok vam jednog dana prestanu nuditi. Klubovi su bili, jesu i ostat će mjesta podrške i razumijevanja.