Razgovarala: Blaženka Božinović
Premda u svijetu postoji već 30 godina, u Hrvatskoj je skyrunning novi sport, rekao nam je na početku našeg razgovora Mateo Ledinski, bjelovaraki reprezentativac u snow skyrunningu i zaljubljenik u sport.
Široj javnosti poznat je po trail utrkama, no novo iskustvo u skyrunningu ne treba čuditi ako znamo da je riječ o tek jednoj od vrsti trčanja.
– Vidio sam na stranicama da se radi reprezentacija, da postoje kvalifikacijske utrke i zainteresirao sam se, svaku mogućnost koja bi me približila reprezentaciji želim iskoristiti koliko god mogu. Imao sam dobru pripremu tijekom cijele zime, nisam imao problema s ozljedama i uspio sam dostići jedno od prva tri mjesta na kvalifikacijskoj utrci Visočica na Velebitu i imali smo iskustvo života mjesec dana kasnije u Italiji – naveo je.
”Ostvario sam životni san”
Utrke su se održavale u julijskim Alpama na granici sa Slovenijom, na skijalištu na otprilike tisuću metara nadmorske visine.
– Bio sam na prvom izdanju Europskog prvenstva u snow skyrunningu gdje sam se uspio kvalificirati i ostvario sam svoj životni san. Trčali smo na gotovo dvije tisuće metara nadmorske visine. Skyrunning je specifičan po tome što se trči na velikim nadmorskim visinama, teže je od traila, ima više planinarenja, strmih uspona i nizbrdica, tereni su drugačiji, uvjeti ekstremni, veća je opasnost od ozljeda usred padova. Ne preporučuje se onima koji nemaju iskustva da se idu upustiti u tako nešto. Trail je blaža verzija, blaži su tereni, manja brda i zbog toga je popularniji – pojasnio je Mateo.
Na Svjetskom prvenstvu završio je na 29. mjestu među elitnim trkačima, no u ekipnom poretku s ostalim natjecateljima je plasirao Hrvatsku na visoko četvrto mjesto od njih ukupno 16. Uz njega je trčalo još pet žena i četiri muškarca iz Hrvatske.
”Dan ranije smo išli raditi trening na planinu, a dvije lavine su pale nadomak nas. Srce nam je skoro stalo svima”
– Ekipno smo napravili stvarno odličan rezultat, nismo mogli vjerovati da to možemo i iznenadili smo se jer nemamo takva brda, ne treniramo inače skyrunning i ne trčimo po snijegu i na takvim nadmorskim visinama. Drugačije je, javljaju se glavobolje, mučnina, na zagrijavanju se otkucaji srca penju do 160 u minuti. Ljudi ondje žive taj sport, imaju podzemne improvizirane staze gdje cijelu godinu imaju snijeg i treniraju po njemu na brdima i skakaonicama, imaju srednju školu za zimske sportove. Stvarno je lijepo koliko se ulaže u sport i djecu. Drugačiji je to svijet, kod nas šačica ljudi živi taj sport, ulaže u njega i natječe se, želi nešto postići i kad smo došli među njih pitali smo se što uopće radimo tamo. Oni imaju organizirane šatore gdje im se kuha, imaju svoje fizioterapeute, suhu odjeću, s kombijima idu na utrke kao prava reprezentacija – naveo je, a potom opisao kako su izgledale utrke.
– U petak je bila vertikala, trčalo se nepuna četiri kilometara. S 900 metara nadmorske visine smo došli na gotovo dvije tisuće metara po snijegu, s derezama na nogama i štapovima u rukama. Drugi dan je bila utrka od 15 kilometara s više od 500 metara visinske razlike. Trčalo se oko jezera, trebali smo ići na planinu, ali su improvizirali jer su bile lavine. Mi smo išli dan prije raditi trening na tu planinu, a dvije lavine su pale nadomak nas, srce nam je skoro stalo svima – prisjetio se Mateo.
”Osjećao sam se fenomenalno i moćno”
U dobrom će mu sjećanju ostati vrhunska organizacija, kao i podrška navijača.
Veseli ga i što prva ekipa nije daleko odmakla od njih pa su na cilju bili tek desetak minuta kasnije. Za to je zaslužna odlična priprema.
– 22. veljače smo otišli na Prominu kod Drniša raditi pripremu za Prvenstvo Hrvatske, nas petero je bilo ondje tri dana i istrčali smo 60 kilometara s tri tisuće metara visinske razlike. Vikend kasnije sam imao utrku u Ozlju koja mi je bila slična onome što me čekalo u Italiji, 16 kilometara s 900 metara visinske
razlike. Bio sam prvi, tri i pol minute ispred drugog, baš sam se osjećao fenomenalno i moćno, takav nisam nikad bio i jedva sam čekao Italiju. Imao sam tjedan dana pauze i mislio sam napuniti baterije i odmoriti, ali sam dobio gripu tako da sam malo oslabljen išao na utrku. Ipak, dao sam sve od sebe, čak sam i zadovoljan s rezultatom – napominje naš sugovornik.
Odlična ekipa iz Atletskog kluba Bjelovar
Nadao se da će se oporaviti do Prvenstva Hrvatske kako bi sudjelovao u Svjetskom prvenstvu u trailu koje će se u rujnu održati u Španjolskoj, no nije se uspio kvalificirati.
– Staza je bila nepredvidljiva, nemilosrdna i bilo je puno kalkulacija. Čuvao sam se do negdje 23. kilometra i onda sam krenuo trčati, no trebao sam puno ranije krenuti, uletio sam svjež u cilj, pun energije, ali oni ispred mene su napravili toliku razliku da ih nisam uspio uloviti – kaže Mateo koji se nada da će sljedeće godine napraviti puno bolji rezultat.
Na to je prvenstvo išao cijeli Atletski klub Bjelovar.
– Trčalo je nas petero, Benyamin Vuk, Karlo Vučinić, Damir Podoreški, Josip Toljan i ja. Pokušali smo napasti ekipno jedno od prva tri mjesta, Karlo se tu najbolje snašao, on je od samog starta krenuo jako i napravio je super plasman i bio 13. Benyamin je bio 15. Josip i ja smo trčali skupa do 23. kilometra i čuvali se za kraj, prvo je krenuo Vuk trčati i onda sam nakon kilometar ili dva odlučio i ja stisnuti, ali prekasno smo krenuli. Josip je bio ozlijeđen, pokušao je i dao je sve od sebe, ali nije ga išlo taj dan. Damir je odradio svoju utrku pametno kao trening ne bi li napredovao za buduće utrke koje će nam trebati za bodove ne bi li Atletski klub Bjelovar bio bolje rangiran u Hrvatskoj, a naš individualan rezultat ćemo napasti u nekoj drugoj utrci – otkrio je.
Pripreme i prehrana
Uskoro ga očekuju dvije kvalifikacijske utrke za Europsko prvenstvo u skyrunningu, jedna početkom svibnja na Učki, a druga mjesec dana kasnije na Velebitu duga 30 kilometara s 2300 metara visinske razlike. Zauzimanje jednog od prva tri mjesta odvela bi Matea na Europsko prvenstvo u Italiji u srpnju.
Na pripremama radi svakodnevno, koliko treninzima, toliko i prehranom.
– Tijelo pripremate stalno istom prehranom, tijekom utrka, treninga i dok živiš i radiš. Meni se prehrana uglavnom svodi na ugljikohidrate, salate, proteine. Ugljikohidrati su pojačani prije utrke da imate veliku zalihu energije i da možete izdržati što duže. Tijekom utrka se piju gelovi na bazi ugljikohidrata da tijelo ima gorivo, uzimamo elektrolite da nadomjestimo soli koje su važne jer one zadržavaju tekućinu u našem tijelu – opisuje Mateo koji je tijekom treninga naučio slušati svoje tijelo.
Izgubio se i završio u – vinogradu
Prisjetio se i kako je sve počelo.
– 2019. je bila prva utrka na nagovor prijatelja. On me izazvao da se okušam u sportu kojim se bavi. Ja sam na to pristao jer volim sport, da se znojiš i da je teško. Prvi mi je bio Kalnik trail, izgubio sam se, 10 kilometara više morao istrčati, završio u vinogradu kod nekih ljudi s tim kolegom, zajedno smo trčali i izgubili se. Avantura života, a sva ta ekipa koja je bila tamo je ista ona s kojom i danas trčim i idem na trailove – rekao je.
Imao je i tešku povredu kad je slomio prednji križni ligament, ali zbog svoje odlučnosti i posvećenosti sportu trudio se cijelo vrijeme trenirati i pripremati za utrke.
– Pauza od treninga je tjedan dana ljeti i dva tjedna zimi, to je to, sve između se trenira i to gotovo svaki dan. Naravno, slušate svoje tijelo, gledate ima li ozljeda, kako su teške utrke ispred vas, drugačije se trenira nakon neke teže utrke. Mi smo sad istrčali 40 kilometara na Promini kod Drniša s 2200 metara visinske razlike, tu se trčalo više od četiri sata, tijelo je uništeno i taj tjedan su lagani treninzi, ali opet se trenira svaki dan – naglasio je.
Izazovi zahtjevnog sporta
Treninzi, rastrčavanja, istezanja, odlasci kod fizioterapeuta, sve je to dio života trkača. No, ponekad izazov predstavlja i nedostatak brdovitih područja u prebivalištu.
– Za ovaj sport treba trenirati visinsku razliku, a u Bjelovaru imamo samo Planinarac, pa ako želimo ekstremniji trening idemo na Sljeme ili na Ivanščicu kod Novog Marofa, tamo su lijepa brda, ima u komadu za istrčati tisuću metara visinske razlike. Kod nas se improvizira, rade se intervali u brdo, biciklistički treninzi koji su odlični za trkače, svaki dan se nešto kombinira da napredujemo u tome što radimo. Imam trenera koji mi preko aplikacije šalje treninge i onda me svaki dan ujutro čeka trening, to pogledam, vidim što me čeka i to slijedim. Ne radim baš uvijek sve točno kako mi pošalju jer većinom radim na osjećaj. Ako osjetim da mogu potegnuti, napravit ću dodatan trening, a ako osjećam da trebam odmoriti onda ću radije odmoriti, ali uglavnom slijedim trenera, dok u teretani većinom sam radim – navodi Mateo.
Iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti da se ne radi o sportu s puno troškova, to nije tako. Naime, osim opreme koje uključuju posebnu obuću, potrebna je i suplementacija. Posebno je to izazovno s obzirom na to da nema sponzora.
”Posebno želim zahvaliti Nikoli Kovačeku bez kojeg ja danas definitivno ne bih bio tu gdje sam sad”
Ipak, ljubav prema sportu, velika želja za uspjehom i podrška sugrađana Mateu su važnije od svih prepreka.
– Kad sam odlazio na Europsko prvenstvo, najviše me iznenadilo koliko mi je prijatelja i poznanika slalo poruke kroz sva četiri dana što me nije bilo, nisam stigao ni odgovarati svima. Shvatio sam koliku podršku imam i koliko je ljudima stalo, koliko žive to sa mnom i to mi je najveća nagrada. Posebno želim zahvaliti Nikoli Kovačeku bez kojeg ja danas definitivno ne bih bio tu gdje sam sad. Iz hobija i rekreativnih utrka on je vidio da mogu napraviti puno više i uvjerio me u to, pomaže mi iz godine u godinu od putovanja, opreme, motivacijskih govora, svega što može i onda imam još veću želju i obavezu postići dobar rezultat. Želim mu se odužiti i dok god budem mogao trčati i imao zdrave noge, dat ću sve od sebe ne bih li opet napravio odličan rezultat, ne bi li Nikola i svi koji me podržavaju bili ponosni – poručio je naš reprezentativac koji dodaje kako je ulaskom u snow skyrunning reprezentaciju ostvario taj svoj san.
Povijesna priča za Atletski klub Bjelovar
Odlučan je da neće stati jer nikad nije bio u boljoj formi i kako je kazao, želi napraviti povijesnu priču za Atletski klub Bjelovar.
Tijekom dovršavanja ovog teksta, Mateo nam je javio kako su on, Benyamin Vuk i Josip Toljan pozvani u Hrvatsku trail reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj u Canfrancu koje će se održati u rujnu ove godine. Napominje i kako je na rasporedu još jedna kvalifikacijska utrka pa su uvjereni kako će sa
njima na put prema Španjolskoj ići i Karlo Vučinić.
