Piše: Dragica Ščrbačić Dragovac, draga suradnica Regionalnog portala Bjelovar.live i čuvarica kulturne baštine
U mjesecu smo kada se obilježavaju dani jabuka. U bjelovarskom dječjem vrtiću Ciciban sam 26. listopada provela nezaboravan dan. Priredila sam im čarobnu radionicu.
Potpuno koncentriranu djecu, iskrenih i znatiželjnih lica nije mi bilo teško povesti sobom u pedesete/šezdesete godine, kad sam i sama bila njihovih godina, i kad su se djeca na bjelovarskom prostoru, a i puno šire, ujutro na Sveta tri kralja umivala u crvenim jabukama – Božićnicama, da bi bila crvena u licu, vedra i zdrava čitavu nadolazeću godinu.
Običaj koji je nestao sedamdesetih godina ponovno je oživio
Svi skupa uspjeli smo oživjeti prošlost i običaj, koji je nažalost 70-ih godina izumro, uronivši svim srcima u priču:
Bezbroj crvenih, pomno odabranih jabuka plivalo je u drvenom koritu, u kakvom su se djeca nekada kupala, u pocinčanom bijelom lavoru s tamnoplavim rubom u kakvom su se nekada umivala, i u nekoliko plastičnih lavora kakvi se danas mogu vidjeti po našim kućama. Djeca su se u veselju pljuskala po licima ljekovitom vodom u kojoj su bile natopljene jabuke, trljala se njima po licima, rukama, čelu… da bi bila crvena, zdrava i jedra (kako je nekad govorio naš narod)! Iskreno, otvoreno i ozbiljno upućivali su mi pitanja, poput: – Baka-teta (naime, tako sam im se predstavila kad smo se upoznavali) jesam li dosta crven u licu? Ili – Hoću li sad biti zdrava?
Hoćeš, hoćeš, budi bez brige, pucat ćeš od zdravlja!, bio bi moj odgovor.
Stihovi koji čuvaju uspomenu na djetinjstvo naših predaka
Radionicu i ovo druženje uljepšao nam je Petar Ščrbačić, učenik OŠ Ivana viteza Trnskog iz Nove Rače, odrecitiravši iznimno izražajno pjesmicu koju sam djeci priredila za sjećanje na njihovo prvo umiranje u crvenim jabuka:
Mi djeca spavamo, baka nas imenima dozivlje, krmeljive se oči bude.
Do pojasa smo goli, drhtava srca ko školjke nam se otvaraju,
zablista prizor na sredini sobe – drveno korito, u njemu voda bistra,
natopljena crvenim jabukama, trljamo si prsa, lica… ruke, nek nam je blažen ovaj trenutak smijeh zdrav i rumena lica!
Kad odrastemo i postanemo ljudi i žene, pod kožom će mirisat dijete okupano u crvenim jabukama.
Jabuka je sveto voće!
Tradicija neće izumrijeti dok je imamo kome prenijeti
Bilo nas je predivno gledati, kako tako mala djeca s toliko poštovanja i veselja prihvaćaju tradiciju svojih predaka.
Dokazali smo da naš bilogorski običaj ne mora izumrijeti, ako ga mi stariji znamo sa pažnjom i ljubavlju predstaviti našoj djeci. Djeca su naša zvonka radost!
Na kraju se dragim i iznimno zahvalnim tetama vrtića, i čitavom ostalom osoblju, od srca zahvaljujem na Zahvalnicama koju su uručile meni i recitatoru Petru! (ika)
