Piše: Željka Barlović Ferenčak
-Što je čovjek dalje od ludosti, manje ima od života – reče jednom davno Erazmo Roterdamski i što sam starija, sve više uviđam da je mudro. Eh da, netko to spozna ranije, netko kasnije, a netko, na njegovu žalost, nikada. Za sve treba i vremena, iskustva, hrabrosti, znanja, volje i želje.
Najlakše je biti u onoj nekoj sigurnoj zoni, ali jako je malo onih koji to imaju cijeli život.
Svjedoci smo vremena u kojem već sutra možemo ostati baš bez svega, struje, plina, internetskih veza, hrane…ono najgore neću niti spominjati.
Kako ćemo se snaći? Što ćemo raditi, kako se prehraniti, kako preživjeti?
Obaveza nas starijih
Znanja, vještine i iskustva se stječu cijeli život, ne padaju s neba, a pogotovo nisu servirana uz glavne obroke u lijepoj kući s pogledom na more.
Koliko smo toga svjesni? Umjesto da djeci i mladima ukazujemo na greške u koracima, puštamo ih da ih nose valovi privida. Živjeti u nekoj vrsti balona, sigurni, zaštićeni, osigurani, nije zdravo, prije svega za njih same. Ukazivati im da se iskustvo stječe vremenom, da je skromnost još uvijek vrlina, da je potreba za stjecanjem znanja cjeloživotna, obaveza je nas starijih ma koliko im bili dosadni.
Život nije bajka
Roditelji trebaju biti uz svoju djecu, trebaju im biti podrška, ali jednako tako, pripremiti ih za život u kojem roditelja jednog dana neće biti. Naše male princeze i prinčevi moraju na vrijeme naučiti kako život nije bajka.
Jednako tako, moraju shvatiti da nisu centar svemira , da oko njih žive druga bića, mlađa, starija, jednako stara kao oni, bića koja treba uvažavati. Koliko se toga može naučiti ako se potrudiš, koliko toga možeš usvojiti ako samo pažljivo slušaš i gledaš! Koliko ćeš ljepše živjeti ako uvažavaš ljude oko sebe, ako si im spreman pomoći kada su u nekom problemu, ako si spreman izdvojiti malo vremena i popričati s njima na trenutak, ako ćeš im barem uputiti mali osmjeh!
Jesmo li svjesni svog roka trajanja?
Treba biti svjestan da je lopta okrugla i da nema onog tko nije bio i u onim ljepšim, ali i u vrlo teškim životnim izazovima i upravo u tim i takvim trenucima očekujemo pomoć i podršku, ali da li smo ju zaslužili, koliko god grubo zvučalo?
Da li smo naučili da treba prihvatiti posao koji ti se nudi, a nije ti najdraži na svijetu, sve dok ne nađeš nešto sebi prihvatljivije? Da li smo naučili kako čuvati ovu našu prirodu, ta upravo nam pokazuje da je bilo dosta i da je moćnija nego smo svjesni! Znamo li da smo samo mala, nebitna stvorenja s vrlo ograničenim rokom trajanja?
Zašto je onda tako teško učiniti vlastiti život ljepšim i podnošljivijim? Svakodnevno mrgudanje i stalna zanovijetanja to sigurno učiniti neće.
Virtualna popularnost je prolazna
Velika je odgovornost roditelja, ali i svih onih koji sudjeluju u obrazovanju naših mladih. Živimo u vremenu u kojem javni servisi, TV, tiskovine, razne popularne mreže, itekako sudjeluju u formiranju ličnosti mladog čovjeka, a to je, vjerujem da ćete se složiti, nedopustivo i opasno.
Virtualna popularnost je ono što se prati, a što iza svega toga stoji, malo je važno. Kap popularnosti, trenutak ”slave” prođu u času, a onda otrežnjenje postaje teško. Kako se nositi s tim, pravo je pitanje, ali opet, bez neke jasne strategije ništa.
Zato ću jasno pohvaliti inicijativu svih onih pojedinaca i udruga koji okupljaju djecu i mlade.
Prije koji dan bila je demonstracija bazičnih sportova, odlično organizirana i dobro popraćena. Bilo je dosta i programa u sklopu Bjelovarskog kulturnog ljeta, tu su naše kazalište i Maja koja okuplja upravo mlade.
Ima i udruga koji se trude dovesti mlade u svoje redove. Sve je to za svaku pohvalu, ali opet čini se nedovoljno bez nekakve nacionalne strategije…
