Piše: Željko Rukavina
Fotografija (nepoznatog autora) snimljena 1970. godine nakon osvajanja još jednog prvenstva Jugoslavije
U doba kad su najbolji rukometaši svijeta igrali na asfaltu bjelovarskog igrališta, naš grad bio je veći od Pariza, Barcelone, Berlina… Odrastali smo uz legende, miris kožne lopte i zvuk udarca o gol. Naši idoli nisu bili filmske zvijezde s crvenog tepiha – bili su to Pribanić, Vidović, Horvat, Jandroković… rukometaši s asfaltnog igrališta koje smo gledali s druge strane ograde i sanjali da ćemo jednog dana biti poput njih.
Bilo je to vrijeme kad je Bjelovar na svjetskoj rukometnoj karti bio metropola. Mi stariji od 70 godina, koji smo živjeli u Bjelovaru kad se tamo igrao najbolji rukomet na svijetu, znamo da smo bili privilegirani.
To su bile godine kad se živjelo za utakmice i treninge, kad su rukometna igrališta bila naše kino, a tribine naša prva škola života.
Odrastali smo uz legende – ne na filmskom platnu, nego uz ogradu kultnog igrališta. Mi, tada klinci, satima smo stajali vraćajući lopte koje su na treningu završavale iza gola.
Sjećam se 1962., kad su se naši vratili iz Pariza, poraženi u finalu Kupa prvaka od njemačkog Göppingena, navodno u ”krađi stoljeća”.
Tada smo prvi put vidjeli šuškavac – tanki, šuškavi mantil od nekog sintetičkog materijala. Traperice Levi Strauss Albina Vidovića ili ”đubretarac” Željka ”Zeca” Jandrokovića – maslinasta jakna s krznenim umetkom – unosili su u Bjelovar miris svijeta preko granice.
Trener prof. Željko Seleš znao je prepoznati talent.
Meni je rekao da se posvetim nogometu, a mom školskom kolegi Vladimiru Smiljaniću Baburi da se vrati rukometu.
Bio je u pravu. Babura je s 15 godina trenirao s prvom ekipom, a tri godine kasnije stasao u reprezentativni potencijal.
Igrao sam nogomet, ali sam i dalje dolazio na rukometno igralište – neizostavno ponedjeljkom, jer su se nakon nedjeljne utakmice rukometaši opuštali igrajući mali nogomet. I to tek kakav mali nogomet!
Jednog ponedjeljka, kad ih je bio neparan broj, Albin Vidović je među mnogobrojnim kibicima uperio prst u mene i kazao:
”Mali, igraš za nas stare protiv mladih”
Nezaboravni događaj za dječaka koji je tek krenuo u srednju školu, a dobio priliku igrati nogomet s rukometnim velikanima.
Osjećao sam se poput statiste u društvu svjetskih umjetnika. A koliko su tek bili dobri u malom nogometu, najbolje su na svojoj koži osjetili igrači zagrebačkog Dinama, koji su nekoliko puta odlazili kući pognutih glava.
Ti porazi bili su im toliko bolni da su jednostavno otkazali revijalne susrete.
Mislim da bi Pribanić, koji je u rukometu slovio kao najbolje desno krilo svijeta, da se posvetio nogometu, imao reprezentativnu karijeru.
Uostalom, Božo Peter je istovremeno bio juniorski reprezentativac Hrvatske u nogometu i rukometu. No, kako je živio u gradu rukometa, zna se što je prevladalo.
To je bilo vrijeme kad nismo maštali da budemo John Wayne, Marlon Brando ili Gary Cooper. Sanjali smo da postanemo novi Pribanići, Vidovići, Horvati, Jandrokovići…
I danas, desetljećima kasnije, kad danas zatvorim oči, još uvijek čujem šuštanje šuškavca, osjećam miris kožne lopte i vidim svoje junake kako trče po asfaltu – jer Bjelovar će za mene zauvijek ostati najveći grad na svijetu.
